U Travniku si bio na desetke puta, ali svejedno nisi načisto odakle krenuti i kako ga opisati. Mnogi gradovi, pa i sela, spominju se mnogo prije Travnika, ali je s gradovima kao sa folk zvijezdama – neka sine, zablista, pa se ugasi, a neka korak po korak osvaja svjetla pozornice i onda sja i kad se za zvjezdice zaboravi da su uopće postojale. Kad malo prokontaš, opisati grad najlakše će ti biti idući od džamije do džamije, a ima ih toliko da valjda ni sami Travničani u nekoj iznenadnoj anketi ne bi znali reći točan broj – samo od početka 16. stoljeća pa do kraja osmanlijske vladavine sagrađeno ih je čak šesnaest.
Prije toga ćeš svratiti u „Mali Rim“, kako su nekad zvali valjda jedino mjesto u našoj zemlji čiji se naziv sastoji od čak tri riječi – Dolac na Lašvi. Čovjek bi rekao da mjesta koja se zovu Dolac u nas ima ko zna koliko, a znaš da nema, pa se uvijek pitaš što će mu ono „na Lašvi“. Ali nije tvoje da rješavaš takve stvari nego počinješ s poslom, a najprije ideš vidjeti Internacionalni univerzitet Travnik. Po forumima i komentarima na internetu svako malo pročitaš kako za nekog s otvorenim podsmjehom kažu da je završio fakultet u Travniku pa se pitaš da nije smješten u kakvoj, božemesačuvaj, šupi ili tako gdje, ali nije – zgrada nova, sve na njoj sja, a kako je unutra, na ispitima, i kako se dolazi do diplome, to ne vidiš i ne znaš, ali slutiš da je svagdje „u pet deka“.
Odatle ćeš trknuti vidjeti crkvu Uznesenju Blažene Djevice Marije u „Malom Rimu“. Nije je lako naći, jer je štokakvih puteljaka bukadar, a putokaz samo jedan, čim se s glavne ceste okrene ka Dolcu. Onda doznaš da se crkva nalazi u Gornjem Docu. Gore-dolje. Pa se, kad je napokon nađeš, iznenadiš kako je lijepa sa ona svoja dva zvonika i pročeljem koje završava kockasto. Slično je i unutra, gdje četvrtasti stupovi već duže od 160 godina na svojim plećima nose dvije lađe. Narod se upravo okuplja na misu pa možeš bezbrižno prošetati ukusno ukrašenom crkvom i vidjeti mnogo toga teškom mukom nabavljenog u neka davna vremena u raznim italijama i austrijama i sačuvanog do danas.
Katolička crkva na Dolcu
A onda Travnik: da nekom ko nikad nije bio u tom gradu predložiš putopis od džamije do džamije, odustao bi već nakon što iza krivine ugleda srednjovjekovnu utvrdu i barem šest-sedam minareta zakovanih u nebo. Na stari grad ćeš pored Elči Ibrahim-pašine medrese, poznate i pod imenom Fejzija. Bio si u njoj prije par godina i prilično se, stojeći ispred užeta koje priječi prolaz u molitveni prostor, oduševio unutarnjim izgledom. Da je zgradi medrese ostala uloga koju su joj namijenili u socijalizmu, ti bi danas samo prošao pored nje, jer šta imaš gledati skladišta i prodavaonice, a upravo tome je zgrada služila do 1994. godine. Kažu da je nekadašnja zgrada, osim što je bila manja, bila i prilično drugačija, ni nalik na današnju. Stara, sagrađena 1706. godine, srušena je 1892. godine, jer uskotračna pruga nije imala kuda doli onuda gdje se nalazila medresa. Zauzvrat je blizu mjesta gdje se nalazila stara, i to po projektu velikog Ćirila Ivekovića, podignuta današnja zgrada u pseudomaurskom stilu. Tebi su arhitektonski stilovi prilična nepoznanica, ali pseudomaurski bi primijetio i usred mrklog mraka, jer je toliko drugačiji od drugih da ga ni u snu ne možeš zamijeniti ni s jednim drugim. Na zidu pored ulaza nekim čudnim fontom napisana tabla na kojoj stoji da je tu, u medresi, osnovana i prva biblioteka na travničkom području.
U istom stilu je sagrađena i „Lutvina kafana“, do koje svraćaš želeći vidjeti izvor Šumeće, a sve da se kasnije ne bi ponovno vraćao tamo kuda si već prošao. Nastala je nakon što je austrougarski prijestolonasljednik, princ Rudolf, jedinac cara Franje Josipa i Elizabete Bavarske, 1887. godine posjetio Travnik i svratio na Šumeće. Svidjelo mu se baš-baš pa je ekspresno poslao lovu za izgradnju nove kavane. Prije se tu, u doba kad je princ svratio, nalazila neugledna kavana, a ova što ju je on sagradio trebala se uvijek zvati po njemu. Neko vrijeme se i zvala, ali je onda opet postala Lutvina, makar je i Lutvo davno preselio na bolji svijet i odavno o njemu niko ne zna ništa osim onog što je Ivo Andrić zabilježio u Travničkoj hronici, a tu se, znaš ti to dobro, zbilja i fikcija uvijek miješaju i isprepliću. Znaš i da se se tu nekad uz kavu dobivali rahatlokum, cigareta te kutija šibica, koje su se od 1901. godine proizvoidile u tvornici na Dolcu, a nemaš vremena svratiti ili si prosto zaboravio baciti pogled na stolove i ono što je na njima. Pored kavanske bašte, okružene cvijećem, malo mezarje Derventa, kojim dominira turbe travničkog muftije Muhameda i njegove supruge Aiše, kako stoji na poprilično drečavoj tabli sa zelenim i crvenim slovima. O Muhamedu ne znaš ništa, a o Aiši pogotovo, ali mora da je bio cijenjen, čim ga je zapalo da bude pokopan tu. Između starih nišana i zelena tabla s natpisom REZERVISANO. Zanimljivim se u ovom slučaju čini podatak da je Povjerenstvo za očuvanje nacionalnih spomenika BiH propisalo da se novi ukopi na ovom mezerju mogu obavljati samo ako su najmanje pet metara udaljeni od starih nišana, što je ovdje praktički nemoguće.
Plava voda
Travničani izvor i okolni prostor češće zovu Plava voda, a kako god ga zvali, uvijek je načičkan narodom, što onima koji se, kao spomenuti princ, dođu zadiviti, što domaćim svijetom. U bazenčićima ispod izvora čitava jata riba, a okolo, na sve strane, prodavci raznoraznih drangulija; previše ih je pa sve namah djeluje kao na šabačkom vašaru. Prije toga pogled sam leti ka velikom kotaču obraslom mahovinom što ga voda povazdan i posvunoć neumorno okreće te prema baštama na drugoj obali, „utopljenim“ u vodu, ali pogled donekle kvari zapušteni objekt uz kotač u kojem je naslagano brdo stvari koje su nekom ostale viška. Sve zajedno je prelijepo zamišljeno i izvedeno, još samo da je promijeniti te neke detalje koji djeluju kao komadići blata na prekrasnoj torti. Sama voda izbija ispod kamenog zida, a dalje se ne može, jer je iznad toga ograda i zabranjen pristup.
Plava voda izvire ispod srednjovjekovnog grada. Krivo bi bilo, kao za druge gradove, reći, primjerice, „ispod zidina“, jer grad, zahvaljujući stalnim popravkama i dobrom održavanju, u najvećem dijelu izgleda tako dobro očuvan kao da je napravljen nedavno, a ne stoljećima prije. Prvi put se spominje tek 1464. godine, kada je kroz njega, u svom pohodu na Jajce, prošao sultan Mehmed El-Fatih. Naravno da je nešto utvrde postojalo i prije toga, a podigao ju je, barem ako je vjerovati narodnoj predaji, Tvrtko II. Ništa se nije desilo ni nakon sultanovog prolaska, jer je Travnik još dugo nakon toga praktički nenaseljeno područje, malo zbog ne baš sjajnog prirodnog položaja, malo zbog čestih upada iz Jajca. Dvadesetak godina nakon što je veliki sultan prošao ispod utvrde, u gradu živi svega 11 muslimanskih i 36 kršćanskih porodica. Kasnije se stanje poprilično naglo mijenja, a Travnik će postati prijestolnica.
Za razliku od nekih drugih, zapuštenih i neiskorištenih, travnička utvrda je živa gotovo kao u najslavnija vremena. Kamenim mostom prema ulazu gotovo stalno mile skupine turista, na platou u centru svako malo se priređuju kazališne predstave, dok nekadašnja barutana s prelijepim kamenim lučnim stropom služi kao mjesto za promocije, izložbe i slične stvari. U okrugloj kuli je smještena etnografska zbirka, a za tkalačkim stanom dvije gospođe koje povazdan tkaju, pokazujući posjetiteljima kako se to radilo nekad. U jednom kutu utvrde i top iz kojeg se odnedavno Travničanima tijekom mjeseca ramazana, kao u davna vremena, objavljuje vrijeme kad počinje i završava post, a uza zidove poredani arheološki artefakti iz vremena puno starijih od grada. Pogled s grada ne vrijedi opisivati – kao na dlanu se vidi takoreći sve zanimljivo u gradu i oko njega pa ne znaš kud bi prije bacio pogled i prema čemu bi prije okrenuo objektiv.
Preko puta ulaza zanimljiva radnja. Firma ispisana ručno, „Art Šahdan“, nema portala nego nešto kao stara garažna vrata, a unutra neki zanimljiv tip koji izrađuje suvenire. Ispod magneta, tacni, daščica s motivom ponjave ili grada stidljivo izviruje natpis podrške Srebrenici – bez toga u gradovima s muslimanskom većinom ne ide, ne na jednom nego na prilično mjesta.
Ti bi, spuštajući se iz grada, rado svratio do Varoške džamije, odnosno ušao u dvorište i u džamiju, ali ti „ne da“ tabla na kojoj stoji da je pristup zabranjen bez odobrenja nadležnih iz Islamske zajednice. Stara Varoška džamija izgorjela je 1903. godine u požaru, a tri godine kasnije ju je, u pseudomaurskom stilu, obnovila neka Ziba-hanuma Kopčić. Kasnije ćeš vidjeti da je tako i sa Šumećkom džamijom, smještenom tek malo dalje od Varoške, a onda i da je takvih mjesta u gradu poprilično. Ostat će ti nejasno zašto je to tako. Uglavnom, tako si stvarno krenuo od džamije do džamije, pa ćeš zato preko ceste, prema Konaturskoj, najljepšoj u gradu, barem za tebe, jer voliš džamije s krovom od kaplame, iz kojeg „izrasta“ munara, također napravljena od drveta. Šteta je što su se oko nje postrojile zgradurine, stambene i druge, pa su je nekako stisnule, ali je uz cestu i, za razliku od onih koje si spomenuo, oko nje nema ograde. Natpis iznad vrata govori o obnovi iz nekih davnih vremena, ali joj je veća opasnost prijetila do prije tridesetak godina, kada je, nakon desetljeća nekorištenja, ponovno temeljito restaurirana, ista onakva kakva je nekad bila.
Konaturska džamija
Ni sam nisi svjestan da ustvari stalno ideš cik-cak, jer ti malo-malo pažnju privuče neki zanimljiv detalj. Tako ćeš prošetati parkom ispred zgrade Općine i zastati pred povelikim kipom Majke, koji su gradu 2008. godine darovali Luej Maktouf i Ismet Begović Ipet. Ako kome prvo prezime baš i ne zvuči po bosanski, a odnekud mu je poznato, imao bi mu svašta reći. Maktouf, inače Iračanin, odavno je stanovnik Travnika, ali si prije mogao čuti za njegovog brata Abduladhima; osuđen je za ratne zločine pa se njegov slučaj ovih dana ponovno razvlači po medijima zbog nekakve odštete koju traži od države. U parku je još nekoliko skulptura, a najzanimljivija je ona koja, barem tebi „baca“ na to, pokazuje sklopljene ruke, ustvari vrhove prstiju, ali nisi siguran, možda je u pitanju i nešto deseto. Kako god, kroz prste u objektiv stavljaš prolaznike, minarete, stabla, grafite i svašta nešto, pa u neka doba shvatiš da si se zaigrao, a tu si kako bi napisao putopis. Naravno da ćeš svratiti i do poprsja najvećeg sina naših naroda i narodnosti. Pogled baš onaj iz internetskih zezalica, ono: „Samo vas gledam…“ Tu je i neka skulptura koju uopće ne kontaš, a nalikuje ti na foku koja je uzela slobodan dan, izronila iz Lašve, nema odakle drugo, i stojeći čita široko rastvorenu knjigu. Znaš, naravno, da nije foka, ali ne znaš šta je, koliko god obilazio oko nje.
Da ne bi otišao predaleko, vraćaš se u Donju čaršiju, vidjeti Šarenu džamiju. Podigao ju je 1757. godine vezir Sopa Salem Ćamil Ahmed-aga na mjestu starije Gazi-agine džamije pa je dugo zvana Ćamilijom. Nakon što je izgorjela, novu džamiju na tom mjestu 1816. godine podiže vezir Sulejman-paša Skopljak pa narod zaboravi Ćamiliju, a novu džamiju prozva Sulejmanijom, mada neki tvrde da je munara ostala od Ćamilije. Sulejman bi možda za svoju slavu više učinio da nije dozvolio (a valjda je on, ko će drugi) da džamija bude ukrašena, „išarana“ biljnim motivima, jer je ovako svi zovu Šarenom. Počesto naiđeš da je neko napisao kako je to jedina takva u nas, ali znaš da nije, nedavno si, recimo, bio ispred Čaršijske džamije u Stocu, ukrašene na sličan način, a sigurno ima i drugih. Zato sigurno jest jedna od malog broja džamija s munarom na lijevoj strani, a također i jedna od rijetkih u čijem je prizemlju smješten bezistan ili, današnjim rječnikom rečeno, poslovni prostori. Pored džamije česma s natpisom i prastarim kamenim koritom, a ulaz s gornje, više strane. Posjetitelji se vječito fotografiraju s donje strane, uz ulicu, a s gornje zađe rijetko ko.
Blizu je četvrt Zenjak, a tu se nalazi rodna kuća Ive Andrića. Oko nobelovčevog mjesta rođenja koplja se još lome, a zasigurno se zna da nije rođen tu, u kući koju su nazvali njegovom, ali se, kao i svi ostali, praviš da jest. Na katu kuće, pored ulaza, piješ kavu s Enesom Škrgom, vrijednim mladim dečkom. Zna sve o Andriću i o Travniku i umjesto da pročitaš desetke knjiga i radova o tim temema, možeš naći njega i postavljati mu pitanja dok ne lipsaš, a on će ti na svako odgovoriti iz prve, koncizno i jezgrovito, kao da se spremao upravo za to pitanje. Kava je kraća jer stalno dolaze turisti, željni vidjeti sve što se u kući nalazi, a bome se ima šta vidjeti: od dvolisnice iz matice krštenih na kojoj je upisano Ivino krštenje do bezbroj izdanja njegovih knjiga na isto toliko jezika. U prizemlju je ukusno uređena kavanica u kojoj si ne jednom promovirao nečiju knjigu ili slušao druge dok to rade, a u dvorištu nedavno postavljeni reljef nobelovca. Pored kuće, pak, opet jedan rad onog Maktoufa što si ga već spomenuo: ako rad vidiš „’nako“, bez objašnjenja, sliči ti na gomilu vješalica od inoxa pobodenih u zemlju pa ćeš se čuditi i pitati šta je to i zašto se svakakvi besklinci proglašavaju umjetnošću, ali kad te neko, u ovom slučaju Škrgo, uputi da staneš s boka, malo se sagneš ili propneš, ovisno o tvojoj visini, vidjet ćeš da „vješalice“ iz tog kuta tvore Andrićev lik kako ga je vidio njegov znameniti kolega po peru Zulfikar Zuko Džumhur. I, ako uopće treba reći, ostat ćeš zabezeknut.
Kad se već vrzmaš tim krajem, otići ćeš i pred sahat-kulu na Musali, koju si već vidio iz ptičje perspektive, sa utvrde. Vidiš je, ustvari, iz čitavog tog dijela grada, ali nikad nisi bio pored nje. I kad dođeš, i to kroz nečije dvorište, nemaš posebno šta vidjeti, ljepša je izdaleka. Pažnju ti privlači jedino krug uklesan u dijelu zida ispod sata pa se moraš zapitati je li možda sat nekad stajao tu, ali odgovor ne znaš. Do njenih zidova ne možeš jer je zarasla u travu, s ponekim stablom cikorije, valjda za ukras. Niko ne zna kad je podignuta, ali je Evlija Čelebija ne spominje, što znači da je podignuta nekad nakon njegovog prolaska ovim krajevima. Čelebija je, naime, onako visoku, sigurno ne bi preskočio. Zna se da je, po veziru Hilmi Ibrahim-paši, temeljito obnovljena još 1811. godine.
Onda ćeš opet na drugu stranu glavne gradske ulice, pogledati Zavičajni muzej. Slutiš da je i lokomotiva „ćire“ dio Muzeja, pogotovo što se nalazi u muzejskom dvorištu, a ne iznenađuje te, jer si to vidio i stotinu puta prije, to što su po ogradi ispod „ćire“ poredani ćilimi, stoljnjaci, ponjave i tako to. Ljudi tkaju i prodaju kao nekad, na glavnoj ulici. To je čaršija. Vreće s robom poredane uz „ćiru“, neke i na njegovim nižim dijelovima, valjda nikom ne smeta, a mjesto zgodno. Ispred Muzeja jedan običan stećak i jedan sarkofag s rupom na poklopcu kroz koju u mraku vidiš bocu „coca-cole“. Klesar sarkofaga garant ni sekunde nije pomislio da će njegov uradak nekom poslužiti kao kanta za smeće. U Muzeju milijun zanimljivih stvari, pogotovo u lapidariju, po hodnicima, mada otprije znaš da su i neke druge zbirke vrlo zanimljive. I u Muzeju se ponekad organiziraju promocije knjiga i izložbe pa kontaš kako nisi obišao još ni trećinu grada, a već si na trećem takvom mjestu.
Hafizadića kuća
Čaršija je puna starih građevina iz raznih povijesnih razdoblja i različitih stilova, a Travnik je sav takav, i kad ga, onako u komadu, pogledaš s utvrde, i kad zađeš u bilo koju uličicu. Kao da već stoljećima traje neko natjecanje u šarolikosti pa se svi stavili dati vlastiti doprinos. Grad živi polako, bez srkleta. Ispred robne kuće psi mirno spavaju na pločniku: niti oni smetaju kome niti ko smeta njima. Malo dalje od njih ulični prodavači knjiga, a još koji metar dalje prosjakinja s djetetom. Praktična nastava, treba učiti odmalena. Kavu piješ prekoputa, u bašti caffea „Consul“, smještenog u Hafizadića kući. Tu su je nekad, brinući svoje europske brige, tako veće i svjetlije od naših malih, provincijskih, pili konzuli, jer su konzulati, otvoreni početkom 19. stoljeća, bili smješteni upravo u Hafizadića kući.
Potom ćeš do Lukačke džamije. Knjige ti kažu da je sazidana još krajem 18. stoljeća, ali je izgorjela u požaru koji se desio 1903. godine. Nalog za obnovu dao je niko drugi nego barun Stefan Burijan, tadašnji poglavar Bosne i Hercegovine, nakon posjeta Travniku. Knjige ne kažu je li dao samo nalog ili je dodao i koji dukat, ali bit će da jest, čim se obnova veže za njega. Ne znaš ni je li išta ostalo od stare gradnje, a pitaš se, jer je stilski drugačija od ostalih travničkih džamija, pogotovo njeno predvorje sa ukrašenim bazama i kapitelima stupova, ali si nekad negdje pročitao da je sve do posljednjeg rata imala ulogu muzejskog paviljona i bila bez munare. Pošto se broj vjernika u ono godina dok je pucalo iznad ušiju povećavao nevjerojatnom progresijom, Lukačka džamija je opet postala džamija, a dobila je i munaru. Otključana je pa zaviruješ i unutra: usjajene drvene grede na zelenim metalnim stupovima drže tavanicu, pod zelen, zidovi bijeli, do trećine visine lučno izvedenih prozora lamperija. Nešto ti je čudno dok ne shvatiš da su u čitavoj ponutrici ustvari zastupljene samo tri boje. Manje nego na četvornom metru zida Šarene džamije.
Blizu džamije dva bijela spomenika s crvenim petokrakama. Manji pripada Taibu Dautoviću, borcu NOR-a, a puno veći Josipu Mažaru Šoši, koji je bio ne samo borac već i narodni heroj. Taibova glava bijela, pogled prkosan, nekud u daljinu, a Josipova glava smeđa i… Hm, izgleda ti kao da ju je napalo neko oboljenje koje je onomad izbrazdalo glavu vođe ukrajinske „Narančaste revolucije“, Viktora Juščenka, samo što je Josip prošao još mnogo gore – osim usta i ušiju, ostalo se ne da prepoznati. Između partizana i džamije, valjda kao neka tampon-zona, grobovi trojice istaknutih boraca Armije Republike BiH.
Da neko ne pomisli da se u gradu od vjerskih objekata nalaze samo džamije, kratko ćeš svratiti i do katoličke crkve. Pravoslavna crkva Uspenja Presvete Bogorodice je na drugoj strani, k njoj ću drugi put, mada je stara i lijepa, izgrađena 1852. godine, s ikonostasom na kojem su ikone Romana Petrovića, a katolička je tu, na glavnoj ulici. Zaključana je, naravno, može se samo u dvorište, gdje od prije nekog vremena stoji spomenik Ivi Andriću, rad travničkog kipara Marka Gide. Da Travnik baš i ne voli svog nobelovca, to je odavno poznato, pa Andrić ni danas nema ulice u svom gradu. Gido je na onoj drugoj strani, ali je u ljubavi prema Andriću samo jedna od malo iznimki. Pošteno rečeno, barem si ti za svih godina tijekom kojih dolaziš u Travnik shvatio tako, da nema Marka Gide, Enesa Škrge i direktorice Muzeja Fatime Maslić, moglo bi se proći kroz Travnik, a uopće ne doznati da je u tom gradu rođen jedan nobelovac.
Teško ti je reći koja je glavna atrakcija Travnika, toliko je tih fenomenalnih stvari, ali dobro znaš da nijedan turist neće propustiti obići turbeta pod lipom. Em su i ona u glavnoj ulici, em svojom ljepotom takoreći naglas zovu da im se približi. Turbeta pripadaju vezirima Abdulah-paši Muhsinoviću, Ali Dželaludin-paši i Perišan Mustafi-paši. Prva dvojica su u jednom, a Perišan Mustafa-paša se osamio u drugom. Pored Muhsinovićeva mezara, a on je, da ne zaboraviš spomenuti, bio ne samo „obični“ nego i veliki vezir, nalazi se i mezar „djevojčice Fatime“, kako piše na tabli ispred njega. Ko je bila Fatima to niko ne zna, ali je poznato da je njen mezar prvobitno ležao između turbeta pa je naknadno prenesen na današnje mjesto. Da, Travnik je vezirski grad: nakon što su čete Eugena Savojskog 1697. godine provalile sve do Sarajeva, sjedište bosanskog namjesnika premješteno je u Travnik i tu – s malim prekidom od 1832. do 1838. godine – ostalo sve do 1850. godine. Perišan je podigao i česmu između turbeta koju su kasnije malo premjestili, pa je srušili, pa, kao, obnovili, ali sa sasvim drugim natpisom… I eto je, tu je, mada ne baš puno nalik onoj i onakvoj kakvu ju je zamislio vezir Perišan. Vezirima čast, Travničani ih poštuju, ali im to ne smeta da, pošto je u toku neka ulična manifestacija, za stup turbeta zakače transparent s logoima sponzora.
Preko puta turbeta pod lipom ostaci medrese Mehmed-paše Kukavice, za kojeg si puno puta čuo da je od svih vezira u ovom gradu napravio najviše: osim medrese, još i bezistan, šadrvan, mekteb, javnu banju te sahat-kulu do koje ćeš za koju minutu, a proveo je i vodovod sa Bašbunara. Uz lijevu stranu ulaza u obliku slavoluka naslagane reklame za neki tehno-shop koji se tu nalazi, a s desne strane tabla o obnovi uz pomoć turskog SFOR-a iz 1998. godine, izrađena, što bi rekli u tvom kraju, k’o ni sebi bi svom, pa zato jedva čitljiva. Ući ćeš kroz kapiju napraviti fotografije šestostranog mezarja sa samo dva groba. Jedan „pripada“ veziru Mustafa-paši Jeni Šeherliji, a pored drugog, manjeg, ne piše ništa. Iako je do glavne ceste, mezarje je nekako zaklonjeno od pogleda, pa i kad koga pitaš, niko ti ništa neće znati reći o Jeni Šeherliji osim da je bio jedan od vezira, a to ionako znaš, piše. Razmišljaš i o tome kako je jednom gradu lijepo imati vezirsku prošlost, ali se pitaš što bi bilo da su svi veziri vladali do smrti: u Travniku ih je bilo 77 pa bi, na ovako tijesnom mjestu, turbetima zauzeli pola grada.
Mezar kod Mehmed-pašine medrese
Na minutu ćeš skrenuti s glavne ulice kako bi vidio i nešto novo što je donekle nalik starom: čestverostranu česmu, „poklon turske općine Kirikkale bratskoj općini Travnik“. Potom se opet vraćaš na glavnu džadu, jer je blizu i džamija Ali-bega Hasanpašića. Neki je zovu i džamijom Mehmed-paše Kukavice, pošto je on na tom mjestu 1757./58. godine prvi podigao džamiju, ali je ona izgorjela u požaru 1856. godine. Novu džamiju je devet godina kasnije podigao, što bismo danas rekli, travnički privatni poduzetnik Hadži Ali-beg Hasanpašić, …čije ruke sipaju zlato i dragulje, poput crnih oblaka koji prosiplju kišu, kako stoji na kamenoj ploči iznad ulaza, pa je službeno ponijela njegovo ime. Na jugozapadnom zidu džamije nalazi se sunčani sat, jedini takav u našoj zemlji, a par metara od džamije je druga travnička sahat-kula. Pa ako nema sunca, da na zidu vidiš koliko je sati, onda podigneš pogled i vidiš na sahat-kuli. Travnik je inače jedini grad u BiH koji ima dvije sahat-kule. Ovu drugu je, već si rekao, izgradio Mehmed-paša Kukavica nekad oko 1760. godine. Nekad ti je neko pričao da se 1973. godine iz čista mira, ničim izazvana, srušila pa je četiri godine kasnije ponovno sazidana onakva kakva je i prije bila. Iza džamije i sahat-kule je i mezarje na kojem je, između ostalih, pokopan i Hadži-Ali beg, mada ima i zanimljivijih i starijih mezara od njegovog.
Andrić više puta spominje svoj Travnik kao tijesno mjesto, zbijeno između planina, i to je istina, pa će onaj ko nije bio u gradu steći dojam da je mjesto malo, ali kad ga obilaziš pješke, baš i nije tako. Grad je, između brda što ga gotovo natkriljuju, poprilično dug i nikad mu kraja, a zanimljive stvari su na sve strane, ne samo oko središnje ulice. Ti ćeš nakratko svratiti pred zgradu u kojoj su smještena županijska ministarstva, jer je u nekoliko okolnih parkova poprilično kojekakvih skulptura i spomenika, a jedan, između zgrade Županije i ulice, poseban ti je zbog nekih bezbroj ornamenata, pogotovo s leđa kamenog lika. Za većinu skulptura pojma nemaš ko ih je i kada uradio, jer o tome rijetko gdje šta piše, ali to ne umanjuje zadovoljstvo vidjeti ih.
Već si rekao da ovaj put nećeš do pravoslavne crkve, a nećeš ni do Jeni džamije, podignute 1549. godine, najstarije u gradu. Jeni znači nova, a ona, eto, najstarija od sačuvanih. Vidio si je i fotografirao negdje ispred utvrde, za ovaj put dosta. Po predaji je na tom mjestu nekad stajala katolička crkva svete Katarine, a sad uz džamiju leži turbe vezira Abdulah-paše Defterdarije, podignuto 1785. godine. Nećeš, jer si odlučio na drugu stranu, a nikako ne bi stigao sve. Do isusovačke gimnazije ćeš, ali usput zastaješ i pred omanjom zgradom na kojoj stoji ko zna otkad zaostala firma koja kaže da se tu nalazi stolarska i tapetarska radnja. Ispod lastavica građevine je, međutim, lijepo stilizirani križ pa se pitaš što se sve nekad nalazilo u zgradi i po milijuniti put konstatiraš kako ovdje maltene svaka zgrada ima čitavu jednu povijest, puno opširniju i prepleteniju od onoga što može stati u jedan putopiščić. Usput je i neka ogromna nikad završena građevina po kojoj su na sve strane ispisani grafiti, bista revolucionara Antuna Mavraka, Travničanina ubijenog u Moskvi 1937. godine, kolateralne štete Staljinovih čistki, što Mavraku nije donijelo dovoljno kredita da mu neko na bistii ne odbije pola nosa, pa zgrada kombinata „Borac“, čiji svi zaposlenici, je li, na kraju dobiju boračku mirovinu. U Gimnaziju nećeš, jer bi tolika zgradurina sama bila dovoljna za jedan osrednje dug putopis, nego ćeš samo spomenuti da je njena gradnja dovršena 1888. godine, da je projekt izradio Ivan Holz, te da je u njeno pročelje uklopljena i crkva svetog Alojzija s neobaroknim tornjem. Ne znaš dokle se stiglo s povratom bivšim vlasnicima, jer su drugovi, ako ima potrebe i spomenuti, čim je došlo njihovih pet minuta, oteli zgradu. Jedan dio je sigurno vraćen, bio si neke godine, ali drugi nije, barem se tako može zaključiti po fasadi: polovica koja je vraćena uređena je i sja, a druga polovica je ohrndana i išarana.
Zastaješ pred još jednim zanimljivim detaljem usred čaršije: vlasniku fotokopirnice dojadilo je da ga povazdan pitaju gdje je ovo, gdje je ono, pa je fino pored ulaza stavio tablu na kojoj je objasnio gdje se šta nalazi.
Tu leži Ilhamija
Posljednja postaja u gradu, u kojem bi se moglo naći gotovo još ovoliko zanimljivih mjesta, jest Ilhamijino turbe. Čudan zeman nastade, sve zlikovac postade. Tako napisa Abdulvehab Ilhamija Žepčevi (1773.-1821.) i – izgubi glavu! Džaba mu bî što je vlastitim životom pokazivao da ima pravo na kritiku – ispalo da je prosto izletio pred rudu. Turbe zaključano, ali se kroz prozor vide dva kovčega, jedan Ilhamijin, drugi nekog Redžep-dede. Na uzvišici iznad turbeta puno starih muslimanskih nadgrobnjaka; neki svježe okrečeni, a neki drugi zarasli u travu. Ima, izgleda ti, i temelja nekih građevina. Preko puta Šehidsko mezarje, a ispred njega djevojka i dečko; ašikuju pa se zeru posrame nakon što ih fotografiram, jer im valjda u glavu dođe da su za ašikluk mogli izabrati i neko primjerenije mjesto.
I da si neki normalan čovjek i putopisac, tu bi stao; gdje ćeš zanimljivijeg kraja od nesretne Ilhamijine sudbine! Pošto nisi, samo nastavljaš dalje, preko Kalibunara, pored nove, najveće travničke džamije, oko čije izgradnje su se brda tresla uzalud, pa izvan grada, do crkve na Gospinu vrilu. Tu gotovo svakodnevno stižu hodočasnici katoličke vjere, a najviše ih bude na blagdan Male Gospojine. Nose vodu s Vrila, vjerujući u njenu ljekovitost, a zabilježeni su i mnogi slučajevi čudesnih ozdravljenja. Crkva je započeta pred rat, dovršena nakon što je stao, a prije se tu nalazila hodočasnička kapela, podignuta 1923. godine.
Naredni cilj ti je Turbe, poveliko mjesto za koje se godinama jednako čudiš kako nikad nije postalo općinom. Prije Turbeta zastaješ pored zanimljive „prodavaonice“: u strani iznad puta na prodaju je izloženo dvadesetak malih drvenih vjetrenjača u svim mogućim bojama, ustvari ne u svim nego samo u onim vrlo živim. Da don Kihot krene iz Travnika u Turbe, sigurno nikad ne bi vidio Turbeta, makar tamo živjela njegova Dulcineja, nego bi parkirao ragu Rocinantea i krenuo u nezaustavljivi juriš.
Kod bazilike u Turbetu
Ljudi u travničkom kraju, to otprije znaš, ne da miješaju č i ć nego im je svejedno gdje šta treba i šta će kad izgovoriti. Tako rade i kad pišu pa je vlašićki sir uglavnom vlašički, kao što stoji i na potpornom zidu uz jednu od najvećih koliba, ustvari po planinski uređenih kućica u kojima se prodaje sir. A u Turbetu svega, nanizala se povijesna razdoblja kao na nekoj vremeplovskoj ogrlici. Najstariji su ostaci kasnoantičke dvojne bazilike, smještene tik do ceste. Oko nje se nekad prostiralo rimsko naselje, a u njoj su otkopane brojne grobnice sa bogatim nalazima, među ostalim i zlatna ogrlica bizantskog podrijetla iz 5. stoljeća. Podavno si snimao materijal za putopis i čuo si da su u međuvremenu na bazilici rađena nova arheološka istraživanja, ali šta ćeš sad, nećeš valjda ponovno u Turbe. Dio bazilike je, naime, još pod zemljom, a drugi dio je, vjerojatno zauvijek, pokriven asfaltom, jer se nalazi ispod glavne ceste. Uglavnom, arheolozi bi tu imali šta raditi mjesecima i godinama. Desno od bazilike je ogromni spomenik poginulim partizanima, zapušten i poprilično zarastao po travu. Sa spomenika spalo barem pola ploča s imenima poginulih. Džukele lutalice shvatili su da je spomenik takoreći ničiji i da nikog ne zanima pa su ga, barem sudeći po tome koliko ih je i kako se slobodno ponašaju, upisali u katastar na ime neke svoje udruge, mada ih ne fali ni po prostoru po kojem je polegla bazilika. Na suprotnoj strani, lijevo od bazilike, ugodno se, pak, smjestila najnovija povijest, oličena u spomen-obilježju šehidima Armije RBiH i MUP-a. Malo dalje, također uz cestu, povelika zeleno-bijela džamija novije gradnje, iako na ulazu u Turbe otprije, ko zna otkad, stoji još jedna, očito podobro stara, uz koju je smješteno turbe nekog Ismail-dede. Četverostrana kućica-turbe ulegla u udolinu ispod ceste, oko nje poprilično starih nišana, a preko puta neko džinovsko stablo i lijepa česma.
Ima Turbe i svoje crkve, dvije-tri, i ne zna se koju je teže naći. Pravoslavna, posvećena svetom Jovanu Krstitelju, sakrila se na brežuljku Crkvina, usred šume i s tek jednom kućom prekoputa čiji stanari se iz nekog tebi nepoznatog razloga užurbano sklanjaju kad te vide s foto-aparatom u rukama. Sagrađena je malo prije početka Drugog svjetskog rata, malo potom srušena, a 1971. godine je napravljena sadašnja crkva. Liturgije se održavaju toliko često da je trava u dvorištu narasla otprilike do tvojih ramena. Iza crkve lijep stećak na kamenom postolju. Nemaš koga pitat, ali bit će da je to taj mauzolej Batala Šantića, dvorskog tepčije, zeta Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Batalo je u svoje doba baš bio faca, velikaš na dvoru kralja Dabiše, kraljice Jelene i kralja Ostoje, pa je 1393. godine čak izdano i Evanđelja tepčije Batala, a spominje se u brojnim ispravama bosanskih vladara toga doba. Ase leži] uzmo [žni] muž’ t [ep’]čija Batal[o] bosan’ski a pisa Radomil’ dijak, trebalo bi se vidjeti negdje na stećku, ali ti, iskreno, ne vidiš ništa: ili si zamjenio stećak, što ne bi trebalo biti, ili je natpis doista žestoko izblijedio.
Pravoslavna crkva u Turbetu
Katoličke crkve su dvije. Jedna po izgledu podobro stara, kasnije ću doznati da je podignuta ne tako davne 1936. godine, kao da je ovog časa doletjela iz nekog talijanskog gradića pa samo izustila „Tuspas mene!“ i zauzela mjesto na ledini, druga novija, moderna, svijetla i bijela. Po bezbrojni put se čudiš i čudit ćeš se dok si živ u čemu je caka, jer su stare crkve jedno bezbroj puta ljepše, pa zašto se onda i nove ne grade da barem malo budu nalik na stare? Da ove nove barem odmaknu od starih…
Zato ćeš u podaleko Ovčarevo, ispod Vlašića, gdje, znaš, postoji još jedna stara crkva. Tu je, u župnom dvoru, u kućnom pritvoru za vrijeme Prvog svjetskog rata boravio Ivo Andrić pa otud i zato tu i njegovo poprsje, rad kipara Zdenka Grgića. Podalje od Andrićeve biste minijaturni spomenik poginulim hrvatskim braniteljima i civilnim žrtvama, ispred župnog dvora kućna pomoćnica, zalijeva ruže i, izgleda ti, pjevuši. Crkva svetog Mihovila, neorenesansna građevina s trolisnim pročeljem, kao da je upravo izvirila iz zaboravljene djetinje bajke, mada ti izgleda da je zvonik trebao biti na drugoj strani, ali pošto ne znaš mnogo o arhitekturi i stilovima, pametnije ti je šutjeti. Sazidao ju je 1860. godine fra Jako Baltić, danas poznatiji po svom ljetopisu, „s dobrim pukom oraškim“, kako stoji na ploči iznad ulaza, jer se Ovčarevo u to doba zvalo Orašje. Zajedno s onom na Dolcu te onom starom kamenom u Varešu spada među tri najstarije sačuvane katoličke crkve u BiH.
Svjestan si da bi sad stvarno bilo dosta, jer, zaboga, ne pišeš knjigu već jedan obični putopiščić, ali… Mogao bi, recimo, u Guču Goru, ali bi se i o tamošnjem samostanu svetog Franje Asiškog, kao i o Gimnaziji, mogao pisati poseban putopis. Usto odavno imaš želju potražiti ostatke srednjovjekovnih gradova, Vrbenca, smještenog iznad sela Zagrađe, ili drugog srednjovjekovnog grada, Toričana. Odlučuješ se, ni sam ne znaš zbog čega, za ovaj drugi. Možda što ga je gradio isti onaj tepčija Batalo čiji mauzolej leži iza crkve svetog Jovana Krstitelja u Turbetu. Znaš da je podaleko, u brdima s druge strane Lašve, ali uvijek sebi kažeš kako ćeš jednom tamo, a to „jednom“ nikad da se desi. Zato se, da se ne bi predomislio, stranatim seoskim putovima penješ do sela Turić, gdje te mještani upućuju kako do vrha brda. Sumnjivo ti je što su svi jednodušni u tome da tu nekad doista jest bio grad, ali da ćeš slabo išta naći. Ne vjeruješ im pa se kroz lijepu borovu šumu penješ do zaravni na kojoj je neko nekad napravio malo nogometno igralište i nekakvu kućicu, trafo-stanicu ili nešto slično, svu išaranu potpisima. Malo ispod zaravnice ljudi okopavaju povrće pa ti i oni pokazuju kuda trebaš, mada su također sumnjičavi. Ti, naivan kakvim te je stvorio dobri Bog, i dalje ne vjeruješ mještanima nego se uskim puteljkom, gotovo potpuno zaraslim u grmlje, probijaš do vrha. Na više mjesta nailaziš na razbacani lijepo i pravilno otesan kamen, ali nigdje nikakva zida ni ičega sličnog, što se ispostavlja i kao konačni rezultat. Toričan ćeš za sva vremena prekrižiti u popisu želja, jer ako ga gdje i ima, zarastao je u travuljinu i već je pokriven humusom. Ipak nisi razočaran, jer si se zidina nagledao još od ulaza u Travnik pa tako cijeli dan, a vrijedilo je prošetati šumom. Kako ono kaže stara narodna izreka: Šetnja je zlato…
