Radnik bivšeg novotravničkog giganta Bratstva Fahrudin Kukić nakon 38 godina radnog staža nije mogao operisati karcinom na želucu jer mu firma godinama nije uplatila zdravstveno osiguranje.

Kukić je u maju 2015. godine otkrio da ima karcinom na želucu. Ljekari su rekli da hitno mora na operaciju. Umjesto u operacionu salu Fahrudin je prvo morao da riješi problem doprinosa za zdravstveno osiguranje. U tvornici BNT Hidraulika, gdje Fahrudin radi od 1983. godine, su mu rekli da nema nova za njegovo zdravstveno osiguranje. Tek nakon obilaska nekoliko lokalnih nivoa vlasti, Fahrudin je pomoć pronašao u kantonalnom ministarstvu zdravstva.
Imam pravo na to kao i svaki radnik, to je moje zarađeno a nije mi plaćeno 15 godina radnog staža – kaže Kukić koji je danas na bolovanju nakon operacije u kojoj su mu odstranjene tri četvrtine želuca.

Radnika više nema

Radnici jedne od mnogobrojnih firmi Bratstva iz Novog Travnika, u ovom slučaju BNT Hidraulika, kažu kako im tvornica duguje 12 plata. Umjesto posljednje plate, radnici su dobili bon – 300 maraka koje mogu potrošiti u lokalnom lancu prodavnica.

U nekoliko firmi koje su radile u krugu tvornice Bratsvo u Novom Travniku na njenom vrhuncu je radilo više od 5.500 ljudi. Danas je u krugu tvornice više firmi nego ranije ali se broj radnika smanjio na oko 1.000.

Kukić je kao metalostrugar u BNT Hidraulici, kako kaže, radio na svakoj mašini. Danas nema volje otići do tvornice.
Nemam volje više gore otići, nema ništa od firme – kaže Kukić kome tvornica nije uplatila doprinose za penziono i zdravstveno osiguranje za više od 12 godina.

BNT Hidraulika bila je dio novotravničkog Bratstva. Tvornica je osnovana 1949. godine i iz posljednjeg rata je izašla gotovo neoštećena i nastavila sa radom ali manjim brojem zaposlenih. Privatizovana je 2003. godine. Privatni fondovi vlasnici su 65 posto dionica.

Radnici kažu da je tvornica radila dobro i nakon privatizacije.
Firma je cvjetala. Poslije rata je sve bilo uredu, dok je država bila vlasnik, a onda je odjednom to sve poravnato – kaže Kukić i dodaje da su radnici tokom privatizacije dizali kredite da bi kupili dionice tvornice.

Mašine koje imaju rijetke su u BiH a proizvodi koje prave koriste najčešće rudnici i željezare. Kukić se prisjeća da su problemi za radnike počeli 2012. godine da bi dostigli vrhunac 2015. godine kada su radnici morali u štrajk zbog zakašnjelih plata i doprinosa.

Tek kada bi kretali u penziju radnicima bi tvornica uplatila zaostale doprinose. Na jednom od zbora radnika, prisjeća se Kukić, radnici su pitali direktora Mirzu Kovačevića, koji je na toj poziciji bio duže od 20 godina, šta će se desiti kada više radnika u isto vrijeme ispuni uslove za penziju i kako će tvornica to platiti.
To se i desilo, krenulo je pet-šest ljudi u penziju i nestalo je para – kaže Kukić koji šest mjeseci čeka odgovor na zahtjev da ide u invalidsku penziju.

Ako mu tvornica uplati zaostale doprinose imat će invalidsku penziju od 430 maraka. Ukoliko se to ne desi njegove će penzija jedva prelaziti 300 maraka.

Na dan kada smo razgovarali sa radnicima BNT Hidraulike u tvornici je bilo oko desetak radnika. Jedan od njih objašnjava nam da BNT Hidraulika i danas ima mašine koje su rijetke na prostoru Jugoslavije.
Mi smo kvalitetan proizvođač rudarske opreme i sigurno smo kvalitetniji od mnogih kompanija iz inostranstva – kaže nam jedan od radnika koji nije bio raspoložen da objavimo njegovo ime.

Zbog kvaliteta koji potvrđuje i lista kompanija iz Evropske unije kojima su prodavali svoje proizvode, radnike ljuti to što rudnici odnosno Elektroprivreda BiH opremu nabavlja od stranih kompanija umjesto od domaće koja se bori da preživi.

Prije nego što je tvornici blokiran račun i kada su još mogli učestvovati na tenderima, problem koji se nerijetko javljao bio je nedostatak novca za kupovinu materijala pa se tvornica borila da ispoštuje tenderske rokove. Danas na tenderu mogu učestovati samo kao partner firmi koja ispunjava uslove za učestvovanje u javnim nabavkama.

BNT Hidraulika je na svom vrhuncu zapošljavala više od 300 radnika. Do prije godinu dana ih je bilo više od stotinu a danas tek nešto više od 60.

Ergina Durović, direktorica BNT Hidraulike imenovana prije tri mjeseca, kaže kako tvornica treba ulaganje.
Fondovi ništa ne ulažu, ne znam šta očekuju, to je njihova imovina – kaže Durović, kandidatkinja Saveza za bolju budućnost za Općinsko vijeće Novog Travnika.

Ona također smatra da bi tvornicu preporodilo kada bi rudnici u BiH od njih nabavljali proizvode. Apsurd je da tvornici koja duguje plate, doprinose i poreze državi, državni rudnik duguje novac za kupljenu robu.

Fahrudin Kukić danas se, kaže, osjeća bolje nakon operacije i kemoterapija. Na kontrole ide svaka tri mjeseca i nada se da se operisani karcinom neće proširiti na jednjak. Jedan je od nekoliko radnika kojima BNT Hidraulika danas plaća zdravstveno osiguranje. U porodici Kukić jedino je Fahrudin “zaposlen”. Sin je završio istu školu za glodača kao i Fahrudin ali je već sedam godina na birou. Kaže kako obrađuje zemlju koju je naslijedio od oca i brine se o jednoj kravi koju ima, koliko mu zdravlje dozvoljava.
Ne bojim se ja posla ali ne mogu raditi – kaže Kukić i dodaje da bi volio da može raditi dok opisuje kako preživljava njegova porodica: Snalazim se, dadne mi ovaj, pomogne onaj, takav je život, šta ćeš.

950292106f55b2949672301399a3a691

Totalna rasprodaja

Život za radnike iz Novog Travnika više su promijenile privatizacije i tranzicija nego što je to uradio posljednji rat, slažu se redom naši sagovornici. Tvornica Bratstvo bila je ponos Srednje Bosne. U nekoliko firmi unutar Bratsva radile su hiljade radnika. Fahrudin Kukić bio je jedan od radnika koji su se zatekli u tvornici kada je JNA 1992. godine avionima bombardovala Bratstvo. Tada je uništena hala Bratstva u kojoj su proizvođeni traktori, zgrada društvene ishrane i dio hale Tvornice mašina i hidraulike.

BNT Traktori i autodizalice privatizovani su 2006. godine. Tvornicu čiju je nominalnu vrijednost Agencija za privatizaciju Srednjobosanskog kantona procijenila na oko sedam miliona maraka kupila je firma Merkez OIL iz Novog Travnika za 67.000 maraka. Kupac tvornice obavezao se tada da će zadržati 33 radnika ove tvornice najmanje tri godine i zaposliti novih 31 radnika i uložiti više od milion maraka u tvornicu.

Tvornica mašina i hidraulike jedna je od rijetkih koja je ostala u većinski državnom vlasništvu. Ova je tvornica bila najveća u kombinatu Bratstvo. Broj radnika se sa nekoliko hiljada smanjio na današnjih 350. Tvornica je nekoliko puta izbjegla stečaj a radnici su mogli da nakratko predahnu kada je firma dobila posao vrijedan 10 miliona maraka 2014. godine. U međuvremenu je prodavano zemljište i hale ove tvornice.

Više od 30.000 kvadratnih metara zemljišta TMiH prodano je slovenačkoj kompaniji Metal Maribor, koja je na mjestu nekadašnjeg TMiH osnovala firmu ADK i zapošljava oko 200 radnika.

BNT Kovačnica je 1992. godine zapošljavala oko 2.200 radnika. Njih oko 500 nastavili su raditi u Kovačnici nakon 1995. godine. Proizvodnja je obustavljena 2004. godine a većina imovine je rasprodana.

Zanimljivo je da je Zijad Krnjić bio direktor Kovačnice, koja i danas ima nagomilan dug za doprinose radnicima za penziono osiguranje. Nakon direktorske pozicije u Kovačnici Krnjić je postao direktor Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje.

Još jedna slovenačka firma, CIMOS Kopar, kupila je od Kovačnice 25.000 kvadratnih metara zemljišta sa halama i u novoj kompaniji Forging CIMOS zapošljava oko 160 radnika.

Ništa bolje od rasprodaje zemljišta i pogona nije prošla niti BNT Alatnica.

b77a253333634cb0a14e35ac1ce62761

Tunel u kojem nema ljudi

Stotine radnika kombinata Bratstvo čekaju više od 20 godina da im se uplate zaostali doprinosi kako bi mogli otići u penziju. Gordana Čurčić dopredsjednica je Udruge radnika neriješenog radno-pravnog statusa Mašinsko-metalurškog kombinata Bratstvo. Ovo udruženje okuplja prijeratne radnike Bratstva kojima nisu uplaćeni doprinosi od 1990. godine i kojima je, kako kaže Čurčić, uručen jednostrani otkaz početkom rata. Udruženje danas broji 940 radnika kojima nisu uplaćeni doprinosi od 1990. do aprila 1993. godine, kada im je u knjižice upisan zvanični prestanak radnog odnosa.
Uglavnom se radi o nebošnjacima iako ima i Bošnjaka koji su ostali u ovom dijelu grada – kaže Čurčić i dodaje da se stvari ne mogu reći drugačije: To je ružno ali moram tako reći.

Većina članova ovog udruženja bivši su radnici Tvornice mašina i hidraulike koja je i dalje u državnom vlasništvu. Kao i većina drugih radnika Bratstva, članovi ovog udruženja prestali su raditi u tvornicama tokom rata. Kada su se prijavili za povratak na radna mjesta nakon 1995. godine rečeno im je da je njihovo zaposlenje u Bratstvu prestalo u aprilu 1993. godine.
Meni je zaključena knjižica 8. aprila 1993. godine bez obzira što ja nisam dala otkaz. Ja sam se prijavila ali nije mi omogućeno ni da dođem do svoje radne organizacije, samo sam mogla doći na kapiju i biti vraćena – kaže Gordana Čurčić koja je u Bratsvu radila na pripremi materijala i alata i dodaje kako joj je danas teško jer nije mogla da se vrati na posao u Bratstvo: To me jako pogađa.

Radnici udruženja dobijali su pozitivne odluke sudova ali na posao nisu vraćeni, kaže Čurčić. Ona kaže da radnici ne znaju koji je razlog zašto nisu vraćeni na posao.
Ja ne znam koji je razlog, da li je to nacionalnost – kaže Čurčić i dodaje da je u udruženju “bilo još radnika ali su radnici umrli a nikada nisu ostvarili uvezivanje staža”: Nedavno je umro čovjek koji je imao 53 godine, koji je radio u Bratstvu a nije ostvario svoje pravo.

Svoje pravo ostvarilo je 300 radnika Bratstva, članova ovog udruženja, kada je 2009. godine naplaćen takozvani irački dug. Sa 1,4 miliona maraka, koliko je pripalo radnicima članovima udruženja, od ukupno tri miliona koliko su dobili svi radnici Bratstva, uplaćen je staž za 300 radnika.

Gordana Čurčić naredne godine trebala je napuniti 40 godina radnog staža.
Da sam radila iduće godine bih išla u mirovinu – kaže Čurčić koja danas ima penziju svog supruga koji je preminuo.

On je također bio radnik Bratstva.

Većina članova udruženja su žene, kaže Čurčić, i dodaje da su muškarci lakše rješavali problem staža zbog staža iz vojske.
U nama koji smo uradili uvijek ima želja da to Bratstvo radi, da naša djeca tu rade – kaže Čurčić i pokazuje nam grupu penzionera koji šetaju gradom, bivši radnici Bratstva koji su početkom rata trebali u penziju: Samo su oni ostali, nema njihove djece. Naša djeca završavaju škole ali odlaze.

Broj stanovnika Novog Travnika smanjio se sa 30.700 na današnjih 23.800. Nekadašnji grad mladosti, iako se njegovim stanovnicima to ne čini tako, i dalje je sa prosjekom godina stanovništva od 36 jedan od najmlađih gradova u BiH.

Istina je također i da sve veći broj mladih odlazi u inostranstvo zbog posla. Za one koji imaju posao grad ne nudi mnogo. U Novom Travniku nema kina, pozorišta, sportska dvorana je zatvorena. Centralno grijanje Novi Travnik dobijao je iz Bratstva. Grijanje od devedesetih ne radi pa se u Novom Travniku ispred gotovo svake zgrade mogu vidjeti gomile drva.
Vidite grad, šta da vam pričam – kaže Gordana Čurčić i dodaje da se u gradu zimi ne dešava gotovo ništa: Kada prolazite kroz Novi Travnik kao da prolazite kroz tunel u kojem nema ljudi.

1430357d6cfaecbcbb656278feef18e3

a1fe4199f3795dd763820a933a1290bb

FOTO: Adi Kebo/zurnal.info

(zurnal.info)