Minores: “Vrijeme je da zasučemo rukave!”

0
115

SVJETSKI DAN BESKUĆNIKA

„Moja država je Bosna i Hercegovina. Ostao sam bez osnovnog – doma. Pripadam vrhu socijalnih problema društva, ali ne i društva i vlasti ove države. Rekli su mi da beskućništvo nije dugoročno, nego kratkoročno stanje. Uporno me stavljaju ispod tepiha, a kad me sretnu svi okreću glavu. I Veliki i mali. Uz to me još zovu narkićem, alkoholičarem i lijenčinom!

Žedan sam i željan svega i rada i ljudi. Ne mogu se sam izvući iz trenutne situacije. Nisam namjerno izabrao ovaj put, splet raznih okolnosti me doveo na rub...” – ovako bi se mogao opisati jauk mostarskih beskućnika.

Bosna i Hercegovina ne posjeduje informaciju o točnom i konkretnom broju beskućnika u državi. Ne postoji niti jedno jedino istraživanje o problemima i statusu beskućnika, niti bilo kakva politika ili program koji bi poboljšao uvjete istih. Zašto? Kategorija beskućnika nije definirana kao posebna kategorija korisnika kad je u pitanju Zakon o osnovama socijalne zaštite.

Minores od svojih početaka nastoji što više senzibilizirati javnost problematikom beskućništva. Zakon o socijalnoj skrbi po pravilu pretpostavlja i definira obavezu većih županija i gradova da otvore prihvatilišta ili prenoćišta za beskućnike – u Mostaru je isto mrtvo slovo na papiru. Osim što su stigmatizirani, ujedno su i žrtva loše zakonske regulative.

Obzirom da prethodi hladniji period u  strahu smo od ponovnog suočavanja i riskiranja njihovih života sa nedaćama zime, poručuju iz Minoresa.

Beskućnici borave u neadekvatnim i nehumanim uvjetima, bez struje, vode i osnovnih ljudskih potrepština. Među njima su i starije osobe koje godinama mrznu na ulicama iako bi zakonski trebale biti smještene u domove za starije i nemoćne osobe. Zdravstvena skrb je na jako niskoj razini. Ljekarski pregled je nešto što je obavljano još dok su bili na drugoj, ljepšoj strani životne obale. Hitne intervencije s našim beskućnicima su većinom bile lošeg odjeka. Socijalni status naših beskućnika je na čekanju iz godine u godinu. Brojka beskućnika varira (od 10 do 15) i to nije zanemariv broj, navode u ovoj udruzi koja skrbi o beskućnicima.

– Ono što Minores već godinama prakticira jest opskrba hranom, odjećom i osobnom higijenom. To nije dovoljno i to nije cilj. Želimo preći na višu razinu – resocijalizirati i što brže reintegrirati ove nevidljive ljude, žene i muškarce, cure i dečke u društvo i to psihološkom podrškom, izradom dokumenata, potrage za poslom i radnim osposobljavanjem.

Uz to, sve je veći porast socijalno – ugroženih obitelji koje žive na rubu egzistencije te im svakog trenutka prijeti ulica.

Vrijeme je i pozivamo Vas da zasučemo rukave…, poručuju iz Minoresa.