Devetnaest pripadnika hrvatske nacionalističke paravojne grupe „Feniks“, koji su 1972. godine upali u Jugoslaviju kako bi vršili terorističke akcije, podigli ustanak i srušili politički poredak SFRJ, će dobiti spomenik u Ljubuškom.
Bugojanska grupa ili grupa „Feniks“ je neformalni naziv hrvatske terorističke grupe koja se probila na područje Јugoslavije 20. juna 1972. Instruirana od strane hrvatske nacionalističke emigracije, grupa je imala za cilj vršenje terorističkih akcija radi pokretanja rata za rušenje Јugoslavije i obnovu NDH. Bugojansku grupu je organizovalo Hrvatsko revolucionarno bratstvo, tajna organizacija osnovana 1961. godine u Australiji, a koja je djelovala i u Evropi i SAD-u.
Pretražujući arhivu Infobiroa, kojoj Fokus.ba ima pristup, pronašli smo tekst iz marta 1995. godine pod nazivom “Terorizam i renesansa”.
Aator teksta je Draško Korinčačić, a objavljen je u novinama “Feral Tribune”.
U tekstu su opisani detalji kako se UDBA, jugoslovenska tajna policija, borila protiv proustaške emigracije, kao i detalje napada gore navedene “Bugojanske grupe.
Tekst prenosimo u cjelosti.
Nedavno je u dijelu dnevnoga tiska objavljena na prvi pogled sasvim obična vijest da je u nekom selu kraj Osijeka umro Ilija Tolić te da je pokojniku u prisutnosti prijatelja podignut spomenik.
Neobičnost vijesti je u posvemašnjoj Tolićevoj anonimnosti kod širokoga dijela današnje čitalačke publike, a iz vijesti se nije moglo razabrati čime je u ovozemaljskom životu priskrbio pažnju da se podizanje spomenika i prisutnost prijatelja tom prigodom nađe, makar i stisnuto, u nekoliko nejasnih novinskih redaka.
Trebalo je obrisati najdeblje slojeve prašine u novinskoj dokumentaciji da bi se naišlo na trag koji bi doveo do Ilije Tolića i pronašlo ga se signiranog ne pod “T” (Tolić) nego pod “U” (Udba).
Analitika čuvanja novinskih vijesti smješta Tolića među zabilježene uspjehe Udbe i otkriva da je Ilija bio član grupe “Tolić-Oblak” koju je hrvatska politička emigracija 1963. godine poslala u tadašnju Jugoslaviju sa zadatkom da minira željezničku prugu između Rijeke i Zagreba, kod Delnica, i negdje između Zagreba i Beograda. Osim Tolića i Oblaka u grupi je bilo još devet diverzanata.
Uspjeli su samo djelomično, digli su prugu kod Delnica, nakon čega su svi pohvatani. Tolić je osuđen na 13, a Oblak na 12 godina zatvora. Šanse akcije na uspjeh bile su zapravo nikakve jer je plan od prvoga dana kontrolisala Udba pa je Tolić-Oblakovoj grupi bila, najvjerojatnije, dopuštena realizacija prvoga dijela plana kako bi se još jednom moglo javnosti uprti prstom u “stalnu opasnost od ustaša”.
Nedugo nakon objavljivanja vijesti o Tolićevoj smrti u nedjeljnom izdanju najuglednijega hrvatskog političkog dnevnika objavljen je opširan intervju s Julienne Bušić, suprugom Zvonka Bušića, koji izdržava kaznu doživotnog zatvora u SAD zbog otmice aviona. I Julienne je bila osuđena da do kraja života čami u nekom američkom zatvoru, ali je poslije 13 godina oslobođena, a sada se radi i na Zvonkovom oslobađanju.
U povijest svjetskog terorizma sa svojom su grupom ušli kao “leteće ustaše” 10. novembra 1976., kada su oteli avion kompanije TWA kako bi skrenuli pažnju na borbu za nezavisnost Hrvatske. U akciji je jedan američki policajac ubijen, a drugi ranjen. Julienne Bušić danas priča kako je Zvonko “držao prekrasne govore”, a ona je shvatila da se Udba riječi najviše boji.
Ova opaska, doduše, malo komplicira cijelu priču jer ostaje nejasno zašto su se odlučili na otmicu aviona, potez kojega se Udba nije bojala jer ga je u očima svjetske javnosti mogla, kako god završio, predstaviti kao dokaz “stalne opasnosti od ustaša”.
MINA U STANU
Niska obilježavanja sličnih pokušaja hrvatske političke emigracije upotpunjena je medijski popraćenom komemoracijom na obljetnicu izvršenja smrtne kazne nad trojicom od 19 članova “bugojanske grupe”.
Ovih je dana Hrvatski narodni pokret Slobodna Hrvatska zatražio od čelništva Republike Hrvatske i Federacije BiH da se “Bugojanski ustanici” – kao “prva gerilska postrojba osloboditelja naše zajedničke domovine” – posmrtno rehabilitiraju “s najvišim odličjima za hrabrost i domoljublje”, jer su oni došli “osloboditi domovinu od velikosrpskog okupatora, eksploatatora i tlačitelja”, te u njoj – s oružjem u ruci – “uspostaviti demokraciju zapadnog svijeta”.
Kakav je doista bio njihov “domoljubni angažman”? Grupa je u tadašnju Jugoslaviju stigla koncem juna 1972., ali je za točno mjesec dana stradala u borbi čak, sa slabo pripremljenom teritorijalnom obranom.
Petnaestorica su poginula, a četvorica uhvaćena i pred sarajevskim vojnim sudom osuđena na smrt. Nad trojicom kazna je izvršena “negdje na Trebeviću” u februaru 1973., a najmlađi član grupe pomilovan je i odslužio je dvadesetgodišnju kaznu u Zenici. Ovo je po zamišljenom planu, ali i po broju žrtava na obje strane (uz članove “bugojanske grupe” stradalo je 13 pripadnika teritorijalne obrane i dva vojna policajca) bio poslije Kavran-Miloševe neuspjele akcije 1948. godine najveći i najtemeljitije planirani pokušaj dizanja revolucije u Jugoslaviji iz koje bi Hrvatska izašla kao nezavisna država.
Iako je “bugojanska grupa” krenula iz najbolje organiziranoga emigrantskog centra, iz Australije, i pripremana pod paskom iskusnoga Srećka Rovera, naprosto nije mogla uspjeti, jer ne samo da je od početka bila pod kontrolom Udbe nego ju je ova zloglasna organizacija “državne bezbjednosti”, moglo bi se reći, čak i organizirala.
Udba je najprije vrbovala stanovitoga Stjepana Mijića, (ovo je, po svoj prilici, prvo javno objavljivanje njegova imena) iz okolice Slavonskog Broda, i poslala ga u Australiju. Instruiran od Udbe, Mijić se tamo prvo ubacio u redove Hrvatskog revolucionarnog bratstva, a potom potaknuo spektakularnu akciju kako bi pokrenuo revoluciju u Jugoslaviji.
Teorijska potpora akcije bio je uspjeh Fidela Castra koji se sa šačicom revolucionara jednoga dana obreo na Kubi i pokrenuo grudu iz koje je nastala lavina. Mijić je, naravno, na sebe preuzeo najteže zadatke – trebao je baciti otrov u beogradski vodovod i podmetnuti minu pod kamion-cisternu s benzinom, po mogućnosti u centru Beograda.
Prelazak austrijsko-jugoslavenske granice bio je planiran za 23. juni 1972. Stjepan Mijić vratio se iz Australije tri mjeseca prije i o svemu izvijestio naredbodavce. Nikada se više za njega nije ništa čulo i, ako je živ, susjedi ga sigurno poznaju pod drugim imenom. U dalekoj Australiji pripremala se devetočlana grupa pod vodstvom dva brata Andrića, iz okolice Tuzle.
Grupa je trebala doći u Evropu i animirati još desetoricu spremnih za borbu. Prihvatno mjesto bila je Nica u Francuskoj, gdje je živio treći brat Andrić, Petar, određen kao strateg akcije. Već tada se moglo vidjeti da se stvari ne kreću dobro, jer je u Petrovu stanu – eksplodirala podmetnuta mina. To je stari policijski štos da, ako nagađa da se nešto događa, izazove gužvu, istjera miševe iz rupe i potom ih lako pohvata. Tako se i dogodilo. Francuska, medutim, nije poduzela ništa da spriječi grupu u nakani iako se može pretpostaviti da je saznala što smjera.
Zdovoljila se time da obavijesti jugoslovensku policiju koja je već sve znala, a grupu potjera preko granice. Kako se u policijsko-terorističkim igrama rijetko što događa slučajno, tako je i uloga Francuske u cijelom slučaju dobila znakovite konotacije, koje sežu sve do samostalne Hrvatske.
TRALJAVI KOS
Grupa se obrela u Njemačkoj gdje je pojačana sa još deset “pasošara”. Ovaj su nadimak u inozemstvu dobivali oni Hrvati koji su iz zemlje otišli legalno, s putovnicom. Opremljeni lakim naoružanjem, nedostatnim za ozbiljniju akciju, diverzanti su dospjeli do austrijsko-jugoslovenske granice, ali su tada uočili da “nisu sami”.
Austrijska je policija, naime, bila obaviještena da se netko “muva” u blizini granice, a potragu je pojačala kad je našla prazne, odbačene konzerve i ostatke hrane. Andrići su odlučili da odmah pređu u Sloveniju i to je bilo jedino iznenađenje za Udbu – granicu su prešli 22. umjesto 23. juna, kao je rekao Mijić, kod Dravograda, selo Muta, i odmah oteli kamion “Radenske”, a vozač Franz Habernik je opisao otmičare. Daljnji put grupe rekonstruiran je kasnije jer je Udba, kojoj se ne može poreći dobra organizacija i efikasnost, stvar predala aljkavijem KOS-u, koji je grupu otkrio tek kada je preko Celja, Karlovca, Bihaća i Bugojna stigla na planinu Radošu. Tada je došlo do prvih sukoba.
Slabo naoružana “Bugojanska grupa” koristila se u oružanim sukobima zabranjenim sredstvima – otrovnim mecima. Cijankalij koji su stavljali u zareze na zrnima donesen je iz Australije, u plišanim igračkama kolokana i koale. Takvi meci ranjeniku ne daju nikakvu šansu za preživljavanje. KOS je dolazak grupe, naravno, iskoristio za još jedno upozorenje na “stalnu opasnost od ustaša”, ali je zaigrao i drugu igru: umjesto da diverzantima suportstavi specijalce, u borbu je poslao amatere iz teritorijalne obrane.
Ovaj je potez morao pokazati da narod nije spreman dizati revoluciju, u što je grupa bila uvjerena kada je kretala u avanturu, ali je istodobno bio i praktični test takvih procjena. Poginulo je 13 za borbu nespremnih ljudi.
“Bugojanska grupa” se raspala jer su neki vidjeli da od akcije neće biti nikakvih rezultata pa su pošli “svojoj kući”, a dio se kod Peruče prebacio u Hrvatsku. Tu su ih dočekali specijalci. Četvorica preživjelih su se predala, a sudilo im je Vijeće Vojnog suda u Sarajevu, kojemu je predsjedao Aleksa Bilan, ako mu je to bilo pravo ime.
Teško se mogu nazreti pravi ciljevi koje je ovom akcijom htjela postići ratoborna hrvatska emigracija. Ako je cilj bio prezentirati svijetu pravednu borbu Hrvata za vlastitu samostalnu državu, onda nije postignut. Svjetski informativni mediji gotvo da nisu zabilježili taj događaj.
Jakša Kušan, dugogodišnji emigrant, sada u Zagrebu, uređivao je list “Nova Hrvatska” i pisao o katastrofalnom tajmingu akcije. U to su vrijeme, naime, u Hrvatskoj zaredala suđenja “proljećarima” pa je akcija bila dobra potvrda “stalne opasnosti od ustaša”. Prije će biti da je u Australiji sve zamišljeno kao akcija “za domaću potrebu”, ali je tna tome polju najviše koristila Udbi.
NASTAVAK NDH
Terorizam je oružje slabih.Takve su grupe isuviše male i teško da bi ostvarile bilo kakav cilj u direktnom sučeljavanju s mnogo jačim neprijateljem – državom, koja god bila. Da bi nešto postigli, trebaju medije, on su najbolji prijatelj terorista. Teroristički čin sam po sebi nije ništa, pubicitet je sve, tvrdi Walter Laquer, analitičar terorizma. On u neuspjehe terorističkih akcija ubraja i one u kojima su ciljevi i žrtve pogrešno odabrani pa se počinju osipati inače presudne simpatije za političku borbu, a takvi su uglavnom bili gotovo svi teroristički i diverzantsi potezi hrvatske političke emigracije.
To je među prvima uočio Mate Meštrović, danas zastupnik u Županijskom vijeću hrvatskog sabora, koji je tako postao najopasniji protivnik Jugoslavije: vrativši emigraciju na puteve političke borbe, izbio je jugoslovenskim tajnim službama najveće adute protiv Hrvata u dijaspori i političkih neistomišljenika kod kuće – terorizam. Meštrović, kao čovjek s iskustvom i zapadnome poimanju demokracije, tvrdi da je svaki teroristički akt što su ga izveli Hrvati u svijetu shvaćen kao nastavak političkog ponašanja NDH, a naslanjanje na nju ne može nikako koristiti modernoj hrvatskoj državi.
Srećko Rover, čovjek koji je zbog nevremana zakasnio prijeći granicu 1948. i zbog toga izbjegao sudbinu Kavran – Miloševe grupe, i koji je napisao knjigu “Roverova braća”, što se može iščitati kao sasvim solidan teroristički priručnik, daje intervjue hrvatskim novinama, savjetuje i objašnjava svoje višenje novije hrvatske povijesti.
U odori Hrvatske vojske paradira Nijaz Batlak, javnosti poznatiji kao general Daidža, koji je kao pripadnik ustačke vojske pobjegao u Ameriku i tamo svjedočio u korist Andrije Artukovića koje je, kako god to danas bilo objašnjeno, američko praosuđe izručilo zbog zločina.
U jednom nedavno objavljenom razgovoru spomenuto je svojedobno suđenje čiji su akteri osuđeni zbog terorizma.Naravno, negirali su optužnicu, ali sud tadašnje vlasti nije reagirao u njihovu korist. Danas, hoćeš-nećeš, s terorističkim pečatom sjede neki u saoborskim klupama, a neki obnašaju značajne funkcije. Ponudu jednog nadobudnog novinara da medijski inicira obnovu postupka – odbli su.
KLIKE I PLEMENA
Svijet terorizam ne zaboravlja i ne oprašta. U povijesti nasilja u funkciji političkih ciljeva zabilježen je samo jedan slučaj – onaj Menahema Begina, koji je kao vođa izraelske terorističke organizacije Irguna bio čak i cijenjen na 10.000 funti – da je terorist napravio političku karijeru. Begin je postao izraelski premijer. Terorističke akcije koje je organizirala hrvatska politička emigracija bez iszuzetka se mogu svrstati u neuspjehe.
Pokušaj rehabilitacije terorista teško da mogu koristiti modernoj Hrvatskoj. Iskusni emigranti poput Mate Meštrovića i Jakše Kušana, koji znaju kako na hvalisanje terorizmom i teroristima može reagirati zapadna demokracija, imaju svoje viđenje ovog trenda.
Prvi to objašnjava dvjema snažnim maticama u vladajućoj stranci, koja je u svojim redovima okupila nekadašnje progonitelje i proganjane, pa svaka struja koristi svoje ideje i kanale. Drugi, pak, razočaran rezultatima demokratskog razvoja domovine u koju je se vratio poslije mnogo godina, objašnjenje nalazi u plemenskoj povezanosti čija vertikala seže do samih vrhova vlasti, ” da ne kažem klike” koja, bez obzira na štetu što čini, veliča ono u čemu je, kako znala i mogla – a znala je malo, mogla još manje – prije sudjelovala.
