Posljednih dana znatno više nego inače razmišljam ne toliko o smislu života, koliko o njegovoj važnosti, odnosno uzročno-posljedičnim vezama našeg života sa životima naših bližnjih osoba.
Jel temeljni uzrok ovog razmišljanja Korizma koja je nedavno počela, ili su temeljni razlozi puno dublje utemeljeni u moje biće, vjerujte kako ni sama još ne znam. Možda je djelomično uzrok i u prvim sunčanim proljetnim danima koji bude kako tijelo, tako i duh iz stanja mirovanja.
Tijekom studiranja sam kroz filozofiju proučavala ljudsku prirodu i većina filozofa je opisivala čovjeka kao jedno asocijalno socijalno biće. Koliko god na prvi pogled taj opis djelovao sam po sebi izrazito paradoksalno, budući kako spaja pojmove koji su kategorično suprotni ukoliko se malo dublje pozabavimo ljudskom naravi možemo zbilja doći do sličnih zaključaka.
Čovjek je kao biće sklon krajnostima, iako se njegova sreća nalazi upravo negdje u uspostavljanju toliko željene ravnoteže. Ljudi koje se odlučuju za krajnost individualizma, izgrađujući svoj karakter na egocentričnosti, gledajući i u svakoj situaciji samo i isključivo svoj interes često postignu zavidne uspjehe, bilo u političkom, bilo poslovnom životu. Ali sav taj uspjeh ne mijenja činjenicu kako je sve to izrazito površno, budući kako plodove svog rada nemaju s kim podijeliti. Često puta veliku starost dožive živeći u luksuznim nekretninama potpuno sami i zaboravljeni od svih. Teško je čak i od rodbine zahtjevati prisustvo i pažnju, ukoliko već godinama niste bili prisutni bar na obiteljskim slavljima i okupljanjima, a tek u trenucima nevolje kad je netko trebao vašu pomoć i podršku. Ukoliko niste aktivno prisutni u nečijem životu, nemojte se iznenaditi ukoliko ta osoba zaboravi vaše postojanje.
Druga krajnost su upravo ljudi koji su svim atomima svoje snage usmjereni samo na međuljudske odnose. Oni su upotpunosti predani svom okruženju, ali nemaju potrebu za radom kojim bi ostvarili svoju egzistenciju već izvor njihove egzistencije su nerijetko njihovi roditelji ili su pak egzistencijalno neosigurani i ponekad čak motiv za organiziranje različitih humanitarnih organizacija.
Vratit ćemo se na samu temu teksta, sreća je upravo u uspostavljanju ravnoteže. Ravnoteže između osobnih ambicija i potrebe za društvenim angažmanom koji je moguće ostvariti bilo putem odnosa s bližnjima, bilo dodatno kroz volontersku ili pak neku drugu vrstu djelovanja u svrhu postizanja određene društvene dobrobiti. Ne postoji jednostavna formula, ni jasno definirana granica do koje bi mjere trebalo sezati jedno, a počinjati ovo drugo. Kao i po pitanju toliko drugih stvari i ovdje dolazi do izražaja čovjekova kompleksna priroda, nešto što je za nekoga previše, nekome drugom će biti nedovoljno. Mi smo bića vođena razumom i emocijama. Najjače emocije kod čovjeka su zasigurno ljubav i strah, ali i kod tako snažnih emocija ne možemo si dozvoliti odsustvo razuma i logike.
Možda će pojedini čitatelji ovog teksta ovih par redaka doživjeti ovo kao ”filozofiranje” ili ”mlaćenje prazne slame”, ali se nadam kako će se bar par osoba potaknuti na razmišljanje o načinu i svrsi života kroz ovo sveto vrijeme u kojem se nalazimo.
