Koliko ste se puta našli u situaciji gdje ste vidjeli kako se netko ismijava s nečijom osobnom tragedijom, poslom, izgledom ili pak životnim izborima. Ne mislim prvenstveno na zadirkivanje među djecom, budući kako su ona tek u procesu stjecanja moralnih vrijednosti, već o društvu koje bi trebali činiti odrasli, zreli i odgovorni ljudi.

Zašto sam upotrijebila glagol ”trebali činiti”, a ne tek ”čine”? Zato što svakodnevno od tih istih ljudi možemo doživjeti ponašanje koje ne priliči akademskim i moralnim vrijednostima koje isti subjekti navodno teorijski promiču.

U čemu je nastao problem? Upravo će osobe koje su preko noći putem rodbinskih ili pak stranačkih veza stekli određeni društveni ugled vršeći različite političke ili javne funkcije u društvu bez adekvatnih akademskih kvaliteta usuditi sve ponižavati svakog običnog čovjeka. Pod terminom običanog čovjeka mislim na sve vrijedne, sposobne i obrazovane ljude koji su svaki svoj uspjeh zaslužile svojim trudom i neumornim zalaganjem. Ti isti ljudi su često primorani raditi poslove za koje su preškolovani, ali nisu voljni baviti se bilo kakvim oblikom nezakonitih aktivnosti kako bi preko noći stekli određeno financijsko carstvo.

Potrebno se zapitati kako smo mi kao društvo postali kad je postalo posve normalno i opravdano dobiti posao preko unaprijed sređenog natječaja, unatoč tome što smo zadnji po ispunjavanju zakonskih kategorija, dobiti nepovratna sredstva u vidu subvencija samo iz razloga što smo ”nečiji”, dobiti savjetničko mjesto u nekom ministarstvu samo zato što su zahvaljujući toj osobi ili grupi uspješno odrađene manipulacije na nekom biračnom mjestu na dan prethodnih izbora. Ne želim se dovesti u ulogu sudstva niti moralne vartikale, postoje pravosudne institucije koje bi se trebale baviti nadzorom i sankcioniranjem protuzakonitog djelovanja.

Ono što je specifično jeste što se upravo takve osobe stavljaju u ulogu zrcala i sudaca u društvu. Nije baš neobično čuti od istih: ”Ma, slušaj on ti radi kao konobar.” (Bez obzira na to što su vjerojatno studirali zajedno i što dotični bez pomoći i potpore konobara nikada ne bi uspio završiti fakultet.) Neka svatko traži svoje mjesto i u skladu sa svojim stilom vrijednosti, međutim činjenica kako netko nije nastojao poslužiti se ”drugim sredstvima” ne čini od te osobe manje vrijednu osobu, ili pak objekt za ponižavanje i liječenje vlastitih frustracije i problema sa samopouzdanjem. Svaki čovjek začečem, a nadasve rođenjem dobiva pravo na ljudskost i na tu neku najmanju količinu ljudskog poštovanja koja ne da mu se ne treba, već mu se ne smije oduzeti. Naročito ukoliko čovjek ne daje nikakvog povoda za to, već nastoji apsolutno pošteno da pronađe svoje mjesto u ovom društvu koje je izgrađeno na moralno jako diskutabilnim temeljima. Ukoliko je čovjek prinuđen raditi posao za koji je prakvalificiran, treba ga pustiti da uradi to, bez ikakvog prava na poniženje ili bilo kakav sličan oblik negativne emocije prema istom. Treba biti pohvalno to što se voljan boriti se sam za sebe, a ne biti na teretu svojoj okolini dok nekim čudnim putevima ne dođe do neke značajne funkcije.

Ovom društvu je potrebna svojevrsna katarza, čišćenje od svih loših stvari s kojima smo se zarazili i koje smo prihvatili kao normalne i povratan nekih instinskim vrijednostima. Jer samo kvalitetno društvo može učiniti da nedovoljno kvalitetni ljudi budu zrcalo, ali i konačni sud društva.

FIS - Kolekcija jesen / zima 2017