Naš portal donosi Vam priču jedne naše čitateljice…
Kada sam upisala državni fakultet u Splitu, govorili su mi svi, apsolutno svi, da ću naći odmah posao kada ga završim. To je bilo prije deset godina. Danas je situacija drastično drugačija, ekonomista ima previše, jer ih je univerzitet u Travniku putem bolonjskog procesa naštancao previše, došla je kriza, mnoge firme u raznim granama su smanjile broj zaposlenika, veliki dio otpustile, dosta ih je i propalo.
Kroz pet godina studiranja zavoljela sam Split, upoznala mnogo ljudi, različitih mentaliteta, i navikla se na sve ono što je taj grad pružao. No, po okončanju studija javila se želja za povratkom u rodni kraj. Život u Novom Travniku je znatno jeftiniji nego u Splitu. Nema bezobrazno visokih cijena zbog turizma, stanovi nisu skupi jer nema studenata, ima puno zelenila, zrak je čišći, sigurnije je za djecu i postojala je mogućnost da ću kroz kraće vrijeme naći posao u struci.
Tako sam jedan dan otišla obaviti ove administrativne građanske dužnosti, prijaviti se na Zavod za zapošljavanje, pa sam morala obići poreznu upravu, socijalno, javila se u općinu itd itd. U zgradu Općine sam došla s potvrdom da sam magistrica ekonomije, te da smatram da mogu doprinijeti našem gradu i da mi daju priliku. Javila sam se odgovornoj osobi i ona me je samo tužno pogledala i čestitala, objasnila kako oni uglavnom mlade osobe ne zapošljavaju, nego im daju priliku da se odmaknu od ovoga kraja i da uspiju u negdje van. Toplo mi je preporučila da se raspitam u Elektroprivredi (EP), Pošti, nekim privatnim poduzećima, bankama i da ako je moguće odem vani jer će mi vani biti bolje. Ostala sam šokirana.
Gajila sam nadu da za ovaj grad ima spasa i da će živnuti nešto, no šetanjem tim prostorijama i susreti s ljudima koji rade u administraciji i vlasti, vidjela sam da ipak nam nema spasa. U općini je zastupljena ta neka „stranačka banda“ (Lendini igrači), upečatljiva jedna te ista prezimena, u sudu također, u socijalnom isto, u poreznoj…, ljudi koji su davno trebali ili u mirovinu ili zbog nekvalificiranosti biti skinuti s dužnosti da puste nove još uvijek su tu. Rekli su mi da su svi ti malo stariji bili na vlasti i prije rata i da je oporba i vlast ista ima 30 godina i samo mijenjaju mjesta. I od svih tih sam dobila jedan te isti savjet: idi vani bit će ti bolje, ovdje nema budućnosti. Čak mi je i dobra gospođa na Zavodu za zapošljavanje objasnila proceduru kada budem išla raditi vani kako se treba odjaviti i rekla je da neće biti problema.
I tako sam svaki dan, četiri i pol godine, listala oglasnik za posao, trčala i prijavljivala se, bila odbijena jer nema tko nazvati za mene, bila uporna, bila strpljiva, bila prekvalificirana, obavila bar sto razgovora, i još dosta toga, samo nikad bila zaposlena. Nema potrebe naglašavati da sam zadnje novce koje sam imala davala na papirologiju, jer većina natječaja zahtijeva mnogobrojne papire a svaki papir se plaća.
U banci na šalteru usluživa me gospođa koja je do ne tako davno radila u ćevapnici, idem na razgovore za posao kod ljudi koji me odbijaju jer se boje konkurencije, strahuju za svoje radno mjesto,… Ali zanimljiva je i ova pričica. Govorio mi je jedan čovjek kako mu se kćer učlanila u jednu stranku i nakon mjesec dana je dobila posao. Rekla sam sebi, tako nisko nikada neću past. Bila sam gluha na sve te korupcijske priče, nisam mislila da je to tako strašno, nadala sam se da slika možda malo bolja, no ipak priče su istinite i više nego istinite.
A to malo vremena što planiram još ostati u rodnom gradu (jer mi se ne pruža prilika da ostanem više, pošto moram trbuhom za kruhom) jest dok položim vozački. Kada sam vadila liječničko uvjerenje o sposobnosti, jedina sposobnost koja je bila meni potrebna jest ta da znam donijeti 75 km. Nitko se nije potrudio da me pregleda, jest da sam čekala tri sata, ali sam čekala da drugi pacijenti budu gotovi, a moji pregledi su trajali ni manje ni više od minute. Tako i za predavanja o prvoj pomoći sat vremena 82 km, jalova predavanja o pravilima u prometu 4 sata 100 km i tako dalje. I skoro svi ljudi koji rade na tim mjestima savjetovali su mi da idem vani, što dalje od Novog Travnika.
Poanta svega ovoga je, unatoč što naša hrvatska vlast u BiH žali što imamo veliki odljev mozgova iz Hrvatskih županije iliti kantona, oni nas na to potiču i ohrabruju. Usijedlice na radnim mjestima koja drže već godinama u svim državnim, zakonodavnim i inim institucijama samo se pomiču poput kakvog kružno spremnika gdje mijenjaju stolice. Žalosno je to, što imam želju ostati, a ne mogu, nemam nikakav poticaj, nikakvu priliku. Mlada i perspektivna kažu mi, ali to žele da budem negdje drugdje, jer da ne bi slučajno nešto negdje pokrenula. Govore mi da ću se ja snaći i uspjeti, to je sigurno, to hoću, moram, dužnost me tjera na to, treba se već sada početi brinuti za buduću obitelj u ovoj kulturi smrti, ali rastužuje me to i duboko pogađa što me doslovce tjeraju da odem negdje vani. Zašto? Vjerojatno se odgovor nalazi u samom ovome tekstu.
A što se tebe tiče, grade mladosti, svratit ću ponekad, ako Bog da!!!!! Nina B.
