Utakmica važnija od medalje

Stao bi i svijet da može na ta dva sata. Samo da pogleda utakmicu koja će u Rio de Janeiru odlučiti četvrtog, zadnjeg polufinalista Olimpijskih igara. Ispalo je sasvim slučajno, voljom ždrijeba, kockica, kuglica ili samog kalkuliranja momčadi da večeras igramo zadnji. Bit će to 22.15 po lokalnom vremenu, taman nakon Amerikanaca i Argentinaca.

Hrvatska i dalje ima statistički najboljeg strijelca turnira. U pet utakmica grupne faze Bojan, naš Bojan zabio je 124 poena, ni više ni manje nego 24.8 po utakmici. U “Klubu 100” još je samo jedan čovjek, a taj se zove Yi Jianlian i igrao je za Kinu. Velimo, igrao je, jer su njegovi skupa s njime završili nadmetanje s posljednjim zvukom sirene na susretu protiv Srbije. Trebali smo ih pitati za koji savjet? Kako zaustaviti Bogdana, njihovog Bogdana koji sasvim slučajno dijeli prezime s našim Bojanom? Kasno. Ni to nismo provjerili, ali let na relaciji Rio – Peking već je vjerojatno obavljen.

1. Bogdanović je bolji od Bogdanovića

Dostatan broj igrača koji će večeras istrčati u Carioca Arenu svakog tjedna igraju neku međusobnu utakmicu u klubovima ABA lige ili nekih drugih prvenstava poput talijanskog gdje svaka reprezentacija ima svoje igrače. Velike utakmice, kao što će biti ova u četvrtfinalu u Riju ne poznaju minuli rad i pojedinačne učinke određenog igrača iskazane kroz brojke. Još manje ako se radi o izjednačenom i tenzijama nabijenom susretu. Da nije tako, Hrvatske ne bi ni bilo na ovim Olimpijskim igrama, a kamoli u njihovom četvrtfinalu.

2. Znamo gdje smo “tanki”

Hrvatska reprezentacija postala je toliko kompaktna da imamo osjećaj kako je dvanaesti igrač jednako dobar kao i prvi. Iako Marka Arapovića ili Filipa Krušlina još nismo vidjeli na parketu u Riju (osim na zagrijavanju), stječe se vrlo čvrst dojam da je Aleksandar Petrović uspio torinski duh održati i u Brazilu. Još od njegovih generacije momčad u kockastom na košarkaškom terenu nije izgledala tako složno, hijerarhijski posloženo i predodređeno za uspjeh.

Ipak, svaki sustav ima i svojih malformacija. Nama bi recimo, kao žednom kap vode, došao pravi pristup Mire Bilana koji je na utakmici protiv Litve u svom segmentu pokazao da se može nositi s daleko dominantnijim centrima poput Sabonisa i Valančiunasa. Nije taj igrač bez veze bio MVP ABA lige, ne razmišlja institucija poput Valencije o njemu. Nakon Kreše Lončara i Justina Hamiltona taj klub želi nastaviti tradiciju popunjavanja hrvatskim centrima. Kada bi skok u napadu bio još samo malo bolji, rekli bismo da imamo sve.

3. Hezonja i njegova uloga

Teško je reći je li Mario Hezonja baš takav tip igrača kakvim ga vidi izbornik Petrović. Ipak, svoju ulogu šutera, igrača koji svoje akcije završava samo i isključivo šutem za tri poena ovaj mladić radi vrlo dobro. Zabio je 10 od 19 ispaljenih trica, ušao tek u poneki prodor i odmah ustuknuo, počinjao griješiti. Od igrača takve građe, ali i drskosti koja se često s terena preljeva izvan njega, Hezonja se bez veće zadrške može pretvoriti u nezaustavljivog all-round igrača.

Njegov je doprinos, uz onaj Luke Babića u dobroj mjeri prelomio utakmicu protiv Litve. Pravi je to “šesti igrač” kakvog je poznavala nekadašnja američka košarka u liku Tonija Kukoča. Jasno da se njih dvojicu neće uspoređivati ni po ulogama u svojim momčadima, ali bi u utakmici protiv Srbije Hezonjina odlučnost mogla biti od presudnog značaja.

4. Kako protiv šuta?

Srbija je Kinezima ubacila 12 trica. Sve je to u redu jer i mi smo natrpali Litavce koji su, valjda, nešto bolje mjerilo. Do posljednje utakmice imali smo problem sa zabijanjem vanjskog šuta, no i od te utakmice na dalje ostao je problem kako ga braniti. Zorno se protiv Nigerije vidjelo da na jakom šutu protivnika nemamo rješenja kako god se on zvao. Treba li češće prelaziti u obranu “čovjeka” ili riskirati nečije šuteve kao što je bio slučaj s Rickyjem protiv Španjolaca?

Hrvatska: Ukić – Bogdanović – Simon – Šarić – Planinić

Srbija: Teodosić – Bogdanović – Marković – Jokić – Raduljica