U ovom dijelu BiH nekad su živjeli imućni ljudi. A onda je jezero sve potopilo – sela, škole, grobove, kuće…

0
970

Sjećanje na potopljene živote

 Te, 1968. godine potopljena su 1142 objekta, i to 262 stambene zgrade i 880 raznih gospodarskih objekata. Prema crkvenim podacima, iseljenički stampedo koji je nastao potapanjem Rame iselio je 752 obitelji s 2939 članova

U Bosni i Hercegovini nestaju akumulacijska jezera. Nakon Jablaničkog, evo i Ramsko kopni na oči. Pamte ga čak i najmlađi, još donedavno pogled im je klizio po zelenkastoj površini vode, a sada uglavnom zapinje o žućkasto-crnu masu mulja s jezerskog dna, prošaranu ostacima života iz predakumulacijske ere. Nema tu nadnaravnih čuda; nemilosrdna zima, velika potrošnja električne energije i poslovni interes Javnog poduzeća Elektroprivreda Hrvatske zajednice Herceg Bosna isisali su veći dio vode, pretvorili je u sirovinu za proizvodnju struje u Hidroelektrani Rama.

Potrošači su dobili dovoljno svjetla i topline, a zaljubljenicima u jezero ostale su samo oveće lokve između kilometarskih naslaga gliba. Elektroprivrednici su se nakon studeni vjerojatno nadali kišama ili snijegu, ali nebo je, očito, imalo drugačije planove.

Prošireni plan

Ramsko jezero s hidroelektranom nastaje šezdesetih godina, u doba industrijalizacije i urbanizacije, kada socijalističke vlasti, obodrene zaključkom da su kilovati vrjedniji od kilograma, ovdje odlučuju praviti struju. Dvije-tri godine otkupljuju imanja, isplaćuju odštete i iseljavaju ljude. Potom potapaju niz ramskih sela. Kuće, šume, voćke, grobove i bogomolje pokriva voda. Iseljeni uglavnom odlaze daleko, po Bosni i Hrvatskoj, nije im se živjelo u blizini bivših domova čije zidine nastanjuju rakovi, smuđevi, šarani i pastrve.

Prema podacima kojima nas filaju u Općini, “potopljeno je 15,5 kvadratnih kilometara zemljišta, 1142 objekta, i to 262 stambene zgrade i 880 raznih gospodarskih objekata, iseljene su 283 obitelji s 1747 članova”. Prema crkvenim podacima, “iseljenički stampedo koji je nastao potapanjem Rame, direktno i indirektno iselio je 752 obitelji s 2939 članova”.

Još je Austro-Ugarska namjeravala u Rami posaditi elektranu, ali bitno skromniju. Potopila bi samo sela Proslap i Kovačevo Polje. Jugoslavija je preuzela i proširila plan pa u jezeru, potpuno ili djelomično, nestaju ne samo dva sela iz austrougarskog plana, nego i Kopčići, Šćit i Varvara te niz zaselaka. Navodno je i samostan u Šćitu trebao potonuti, ali fratri su, pričaju mještani, “preko svojih veza došli do Tita i Džemala Bijedića”, što ih je očuvalo na suhom.

Gradnja brane počinje 28. siječnja 1966. godine miniranjem i preusmjeravanjem prirodnog toka rijeke Rame, a završava u svibnju 1968. godine, kada se jezero polako puni. Sljedeće godine uključuju se strojevi na hidroelektrani. Od tada, razina vode je padala, ali samo dvaput na sadašnju razinu – prije pet godina i 1978. godine, kada je hidroelektrana namjerno ispustila vodu, jer su nešto kontrolirali, pregledavali.

Pogled na jezero

– Jezero je sada negdje na jednoj desetini površine – uvjerava nas Josip Juričić, pomoćnik ramskog načelnika Josipa Ivančevića, s kojim smo se mimoišli. U srijedu, kad smo lutali Ramom, imao je neodgodivih obaveza. Obojica su iz HDZ-a 1990., a hercegbosanskom Elektroprivredom upravljaju kadrovi HDZ-a BiH. Dok je HDZ BiH držao vlast, Elektroprivreda je plaćala znatno manju naknadu Općini za korištenje jezera. Od 2008. godine, kada pobjeđuje “devedesetka”, općinski čelnici sudskim putem traže i dobivaju dvostruko veće iznose – između pet i osam milijuna maraka godišnje.

S jezerom je obrnuto.

– Inače dođe do nadmorske visine od 595 metara. Sada je na 551 metru – precizan je Vladimir Nevistić koji nam pravi društvo u donačelnikovu uredu prije nego što ćemo krenuti prema jezeru.

Nevistić je predsjednik Sportsko-ribolovno-turističkog društva “Ramske vode”. S padom razine vode, ono po smislu postojanja sustiže panonsku mornaricu. Ili Veslački klub Rama, čiji članovi ovih dana vježbaju u teretani. A gdje će? Istina, jezero nikad neće potpuno presušiti, rijeka ga puni, narednih će mjeseci, vjeruje Nevistić, “sve biti O. K”.

On i vatrogasac Mirko Baketarić trebaju nas u vatrogasnoj Ladi Nivi odvesti do ostataka Kopčića, bivšeg sela imućnih muslimana, begova. Izronilo je ovih dana, ima se što snimiti, a nije daleko. Vjerojatno se može autom. Jurimo desetak kilometara od Prozora do Dole, odakle je, kažu nam, u uobičajenim okolnostima odličan pogled na jezero. Sada gledamo panoramu ničega, podvodno tlo. Podcjenjujemo ga.

Ladom silazimo s asfalta, kotači dodiruju dno jezera. Prema našem planu, vozit ćemo se sve do Kopčića, tri-četiri kilometra. Blato je dijelom ugaženo, neravno, okružuju nas blatni brjegovi i doline na čijem dnu još ima vode. Jebeno blato, reći će Mirko pet minuta poslije kad Lada zapleše neovisno o volanu. On lijevo, auto desno. I obratno. Glib pobjeđuje. Gume se okreću, motor urla, Lada stoji. Dalje moramo pješice.

Počinje najblatnjavija šetnja u našim životima. Tlo je meko, gnjecavo, neravno, lijepi se za cipele, svaki je korak teži. Blato, blato, blato, psujemo ga, skidamo štapovima, kamenjem, širimo ruke, održavamo ravnotežu. Iz toga po čemu gazimo strše panjevi, od šljiva ili hrastova, pretpostavljaju Mirko i Vlado.

– Da je malo hladnije, lakše bismo hodali, ali ugrijalo je, blato je popustilo – objašnjavaju.

Između nekadašnjih šuma i šljivika dobro očuvani dio kamenog puta. Gomile sedre, zovu je munika, vjerojatni ostaci kuća, kameni križ zaboden u blato, drugi na tlu. I manji kameni pravokutnik, dječji grob, nagađamo. Opet panjevi, mulj, talog… Najmanje je milosti voda imala prema kućama. Prepoznajemo staze, poneki grob, prepoznat ćemo i džamiju. Kuće i zgrade ne.

Kolonija rakova

Vlado priči o ribi. Najviše je smuđa, on voli kamenu podlogu, slijede šarani, potočne pastrve, bijeli klen… Elektroprivreda ima obavezu poribljavati jezero ribljom mlađi, lani je ubacila 86 tisuća pastrva.

– Uh, 86 tisuća. To je baš puno.

– Jest, samo što je pastrva hrana smuđu. I on je to pojeo. Bilo bi bolje da su nam dali novac da kupimo ribu za koju mi mislimo da je potrebna. Ne daju, ali ne žalimo se – govori.

Pričamo i približavamo se Kopčiću. Strši batrljak munare. Uz nju, kamenje složeno u četverokut. Džamijske zidine sada nastanjuje kolonija rakova. Uokolo, dijelovi muslimanskih nadgrobnih spomenika, očuvan je samo onaj s imenom Ćamil-bega Fetahovića, rođenog 1887., umrlog 1963. godine. Nesretnik, svega pet godina nakon što je dospio pod zemlju, stigao je pod vodu.

– Ovdje je bila škola – pokazuje Mirko na hrpu kamenja.

– Ili ovdje, prije će biti ovdje – okreće prst prema susjednoj, većoj. Pa nastavlja:

– Kažu da su u Kopčiću bili baš dobri ljudi. Tako su meni pričali moji roditelji. Tu je živio jedan koji je pravio ruke i noge. Ko god se slomio, dolazio je kod njega. U svaka doba dana i noći, napravio bi kost i nikad nikome ništa nije uzeo.

Dalje se ne može bez čamca. Vraćamo se istim putom, do Lade pa njom do asfalta. Kasnije sjedimo u kući Luke Faletara, zastupnika HDZ-a 1990. u Hercegovačko-neretvanskom kantonu. Imao je deset godina kada mu je Ramsko jezero potopilo staru obiteljsku kuću. Pamti dramu pred odlazak, njegovi su 1968. godine nekim ljudima platili da noću ilegalno otkopaju dedino tijelo i prebace ga na drugo groblje. Prema propisima, zbog opasnosti od epidemije, smjelo se ekshumirati samo leševe starije od sedam godina, a Lukin je dedo umro 1963.

Faletaru ne manjka priča. Primjerice, u lipnju 2003. godine, talijanske su ga snage uhapsile pored kuće u jednom od najluđih pothvata međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Usred noći odveli ga posebnim vozilom s oružanom pratnjom u Sarajevo, gdje su ga istražitelji ispitivali satima, sve dok nisu shvatili da samo sliči na Antu Gotovinu, hrvatskoga generala koji je tada bježao od Haaškog suda. Potom su ga istim vozilom vratili kući. Ali o tome se već pisalo.

Lukina majka Luce Faletar-Zanićka ima devedeset godina i posljednja je nositeljica ramljanske narodne nošnje. Pamti datume i godine, odaje i tajnu dugovječnosti – nikad nije jela meso i ribu. “Samo nek je kruva.”

S pokojnim mužem i četvero djece živjela u kući koja je, prema planu, završila u jezeru. Nisu je napustili sve do ljeta 1968. godine, muž nije bio zadovoljan ponuđenom odštetom. Već im je voda ušla u podrum. – Onda su došli kamionom i rekli da moramo iselit’. Odveli nas, a kako nismo imali di, zanoćili smo pod vedrim nebom – sjeća se.

Koji dan kasnije, “neki Đulaga” iz Općine dao im je šator. Pod njim žive četiri mjeseca. Tada njih i još dvije iseljene obitelji primaju fratri u samostan. Kako im je tamo bilo?

– A kako će bit? Tri familije, jedan zahod, bez vode. Ali ostali smo sedam godina dok nismo napravili ovu kuću – dopunjava Luka. – Ali nama, dici, sve je to bilo zanimljivo – ubacuje se Zora Beljo, Lukina sestra.

I onda ste nakon svega zaboravili potopljenu kuću? – pitamo Lucu. – Nismo. Kad su ono 1978. ispustili vodu iz jezera, otišli smo na zidine i plakali.

Izvor