NEVJEROVATNA PRIČA: Do podne doktor, a poslijepodne čoban

0
1473
fokus.ba

Nakon što završi posao liječnika u Domu zdravlja Zvornik, stažista Mehrudin Šabić, zvani Hodža, skida bijeli mantil i vraća se kući, u desetak kilometara udaljeno zvorničko selo Jošanica, gdje se bavi stočarstvom i poljoprivredom.

Od uzgoja i prodaje voća, povrća i stoke, ovaj je vrijedni 23-godišnjak sebi plaćao školovanje, a opći smjer Zdravstvenog studija Medicinskog fakulteta u Tuzli završio je sa skoro svim desetkama u indeksu, prenosi fokus.ba.

Osnovno obrazovanje započeo je u Tinji kod Srebrenika, a okončao u Zvorniku, sa odlikovanjem “Vukovac”, koje učenici dobivaju za odličan uspjeh i primjerno vladanje. Po završetku Gimnazije, gdje je također postizao odlične rezultate, 2010. godine upisao je Zdravstveni studij Medicinskog fakulteta i završio ga u lipanjskom  roku 2015. godine.

Tri mjeseca nakon što je dobio diplomu, aplicirao je i odmah je primljen na stažiranje, prvo u Općoj bolnici, a zatim u Domu zdravlja Zvornik.

Prethodno se, kaže, raspitivao i saznao da se pripravnicima u Tuzli plaća naknada za stažiranje, što u Zvorniku nije slučaj, ali to ga, tvrdi, nije omelo u namjeri da uči od starijih i iskusnijih kolega. Praksa mu je, kaže, vrijednija od novca, a i kolege cijene njegov trud i zalaganje.

“Za razliku od nekih pripravnika koje nisu mogli ostaviti same da rade, u mene su imali povjerenje. Dozvoljavali su mi da radim sve, da završavam sve poslove od zakazivanja termina pacijentima, izdavanja recepata, terapije i ostalog. Lijepo mi je. Izvinjavaju se kolege kada me pozovu da promijenim mjesto rada. Pitaju mogu li otići dva-tri dana negdje da nekog zamijenim i naravno, ništa mi ne fali, odem to i ispoštujem, a i oni mene uvijek kada tražim slobodan dan”, priča Mehrudin, dodajući da to nikad ne zloupotrebljava i da je slobodne dane uzeo samo kada je nedavno bio bolestan.

Proteklih je mjeseci bio na različitim odjeljenjima i susretao se sa teškim pacijentima, a pojašnjavajući na kojem je trenutno odjeljenju, Mehrudin ne skriva radost što radi u odličnom kolektivu.

“U suštini, dobra je suradnja. Lijepo mi je sad ovdje gdje sam. Trenutno sam u Centru za mentalno zdravlje. Prvih dana sam na obuci, a lijepo je i raditi sa pacijentima. Oni imaju psihička oboljenja ili poremećaje i radi se u malim ili većim grupama. Psihoterapija i grupna terapija su mi se svidjele, ali i sve ostalo, od načina javljanjapacijenta na šalteru, pa dalje. Tu su isto defektolog i logoped koji rade sa djecom koja imaju poremećaje u govoru i pri izgovaranju nekih riječi”, objašnjava Mehrudin.

– Na selu posla uvijek ima –

Po završetku radnog vremena i kraćeg odmora, ovaj budući liječnik pridružuje se majci i ocu u poslovima na njivi. Kaže da posla na selu uvijek ima, bilo da je riječ o košenju trave, kupljenju sijena, frezanju, okopavanju kukuruza, ispaši stoke, branju malina ili rajčica, zaljevanju paprika…

Točno se zna kada se koji poslovi obavljaju i što se ne smije odlagati.  Do posla putuje sa susjedom, njenim automobilom, jer vlastiti nema, a kaže da u ljetnom periodu, kada su učenici na raspustu, autobus kroz Jošanicu ne prođe po tri mjeseca.

Pred kraj srednje škole, prije šest godina, sugovornik AA je sam, bez roditeljske pomoći, počeo uzgajati krastavce kornišone, a tada je kupio i nekoliko ovaca.

Zarađeni je novac narednih godina raspoređivao tako da bi mu što duže trajao, uporedo učeći, radeći i proširujući stado. Počeo je sa šest ovaca, a danas ih ima preko 40.

“Od tog sam novca nešto ostavljao za školovanje, za fakultet, za kartu i džeparac, a od ostatka kupim jednu, dvije ili tri ovce i ubacim u stado. Tako sam ga proširivao, a i one su se janjile, pa sada imam stado od oko 40 ovaca. Imali smo preko 50, ali neke smo prodali. Tako smo radili svake godine i na taj način zarađivali”, ističe Mehrudin, dodajući da mu je najvažnije to što sav novac zarađuju pošteno i čestito.

– Istovremeno učenje i čuvanje ovaca –

U studentskim danima ovom, jednom od najboljih studenata u svojoj generaciji, učenje nije predstavljalo izgovor za nerad na polju. Naprotiv. Sa zadovoljstvom je, kaže, i tada vodio stoku na ispašu.

“Sjednem u hladovinu, tako sam i neke ispite spremao. Gore gdje su sijena sjednem u hlad, ispod nekog drveta, čitam knjigu i spremam ispite, a ovce oko mene. Milina i uživancija. Sa životinjama je baš lijepo”, ističe Mehrudin, pokazujući rukom na zelene pašnjake i stabla jabuka.

Koliko on voli biti u blizini životinja, toliko se i one raduju njegovom dolasku. Kada ga čuju da ih doziva, donoseći im hranu, ovce poslušno slijede njegove upute.

Prema navici istrčavaju iz tora i redaju se pored hranilice. Gledajući ih kako jedu, Mehrudin nam govori da su njegove ovce mirne i da je nestašan samo jedan crni ovan, ali isključivo dok je gladan. Čim jede, i on se umiri.

“Nekako sam zavolio malu jagnjad, posebno period kada se oni janje i kada se o njima brinem. To sam volio i uvijek prisustvujem kada se rađaju, pa pomognem ako treba, pridržim ih i pomognem im da podoje mlijeko. A, volio sam i medicinu, pa su mi govorili: Odluči se za nešto ili za medicinu, ili za stočarstvo, pa upiši veterinu. Volim ja i ovo, ali i rad sa ljudima, sa pacijentima”, navodi Mehrudin.

Na pitanje što namjerava nakon što mu u rujnu istekne period predviđen za stažiranje, Mehrudin skromno, ali optimistično govori da se nada da će za njega ipak biti posla u zdravstvenim ustanovama u Zvorniku ili u Tuzli. Kaže da je suviše vezan uz obitelj i djevojku Almu, te mu je odlazak u inostranstvo posljednja opcija. Posljednja, no ne i isključena.