Kako izgleda napustiti grad, posao, dobro poznato okruženje i započeti život ispočetka, u gotovo napuštenom selu na Kupresu, bez struje i vode, zna Valentina Duvnjak.
Nakon 12 godina provedenih u medijima i rada na nekoliko banjalučkih radio stanica, Valentina Duvnjak je shvatila da nije zadovoljna načinom života koji vodi. Počela se osjećati zarobljeno, u poslu više nije uživala, plata niti je bila adekvatna, niti na vrijeme, dok je stres i osjećaj ograničenosti bivao sve veći. Odlučila je da mora napraviti veliku životnu promjenu i to je učinila – spakovala je torbu i uputila se na djedovo imanje na obronke planine Malovan. Tamo živi već dvije godine u prostoriji koja je nekada njenom djedu služila kao stolarska radionica, bez vode, a struju je dobila tek prošle godine 22. decembra, na svoj rođendan.
“Osjećala sam da zapinjem i da mi sistem života u tom trenutku u gradu nije odgovarao. Poželjela sam kao prvo da negdje odem i dobro se odmorim, međutim, taj odmor se malo produžio, u potpunoj divljini mi je zaista prijalo, a prija mi i sada”, priča Valentina za Buku i dodaje šta je to presudilo da njen odmor potraje već pune dvije godine: “ Od kolege na fakultetu sam saznala da je nekoliko dana brao bobice smreke, odnosno kleke, po dobroj otkupnoj cijeni od oko 2 KM po kilogramu. Odmah sam se spakovala, sjela na autobus i otišla u selo. Zajedno sa majkom sam par narednih dana svakodnevno išla i po nekoliko kilometara u planinu i brala bobice smreke. Dolazili su otkupljivači, koji su odmah nakon što izvažu davali novce. Nakon višemjesečnog čekanja plate u Banjaluci, doživim da meni neko plaća odmah, što je bilo nešto nevjerovatno, bajka rekla bih. I dopalo mi se”. Toliko joj se dopalo da je odlučila da se na preko 1200 metara nadmorske visine, u njivi koja nije obrađivana više od 30 godina, posveti uzgoju zdravih domaćih proizvoda.
