Promatrajući dnevno društveno-politička događanja teško je izdići se iznad opće društvenog stanja monotonije i općeg nezadovoljstva te živjeti život dostojnog čovjeka, promišljajući vlastitim razumom i donoseći važne odluke samostalno.
U određenom trenutku smo dozvolili politici da uđe u naš privatni život, u obiteljske i druge oblike privatnih odnosa. Nemojte me pogrešno shvatiti, politika je izuzetno humano zanimanje ukoliko je motivirano istinskom željom za stvaranje općeg dobra i zalaganjem za bolje sutra za nove generacije koje tek dolaze. Ali posao politike je donošenje zakona koji će regulirati društvene odnose u društvu, kao i briga za provedbu isti, sve ostalo je zlouporaba politike jer prelazi granice njenog djelovanja.
Promatrajući moj narod kao jedinku sa svojom katoličkom i kulturnom tradicijom, primorana sam upitati se gdje smo točno pogriješili. U kojem trenutku smo dozvolili nekome trgovati s našim osobnim vrijednostima, odgojem i kulturom sve u svrhu postizanja nekih osobnim interesa tih koji trguju.
Ograđujem se od takvih scenarija. Ne želim dozvoliti da sve ono što je meni krucijalno bitno i sve ono što je dio moje osobnosti bude dio tako jeftnijih igara.
Ostala mi je u sjećanju jedna, na prvi pogled prilično trivijalna misao koja se pripisuje narodnim poslovicama: ”Čavao koji viri, dobije po glavi.”
Upravo ova misao u našem društvu je toliko realna, ukoliko si drugačiji, ukoliko ne dozvoljavaš manipulaciju samim sobom trebaš biti spreman platiti visoku cijenu istog. Ta cijena u modernom društvu našeg vremena ogleda kroz nepovoljan društveni položaj pojedinca. Ukoliko nisi nacionalno, a naročito politički podobna osoba vjerojatno nećeš biti u mogućnosti raditi posao koji voliš i za koji si školovan, na koncu bez imalo pretjerivanja i više nego prekvalificiran.
Tako je i pomalo ovaj moj tekst obilježen određenom dozom ogorčenja, ali prvenstveno hrabrosti i motivacijom. Istina unatoč mojoj sveučilišnoj diplomi, akademskim nagradama, brojnim certifikatima i priznanjima ja ne mogu pronaći posao u svojoj struci, pa čak ni u svom gradu. Ali ne želim davati poruku očaja, već baš naprotiv. Moja želja za borbom je izuzetno jaka i samo moja, te ja prihvaćam posljedice koje iz nje proistječu. U ovom slučaju to znači kako ja neću raditi u svojoj struci, neću čak ni živjeti u svom gradu kojeg toliko volim, ja i po tu cijenu ja ostajem vjerna sebi i svojim osobnim načelima.
Trenutno radim u privatnom sektoru, naravno opet posla za koji sam prekvalificirana, nekih 146 km udaljena od svog rodnog grada. Ali nemam namjeru otići iz države, niti odustati od same sebe i svog života.
Ivo Andrić je rekao: ”Teška vremena zahtjevaju drastične mjere.” A nekako su ljudi na ovom području na kojem mi živimo uvijek proživljavala neki oblik ”teških vremena” i nikada nisu dozvolili da s njima netko manipulira, samim tim u ime sjećanja na njih ni sami ne smijemo to dozvoliti. Pomalo je čudno što je sam ovaj tekst nastao upravo u vrijeme blagdana kada se mi katolici prisjećamo svojim najmilijih koji više nisu među nama. Žrtva koju su oni podnijeli je puno veća od onog što mi sada proživljavamo. Ukoliko su oni prihvatili žrtvu i bili junaci u ratu, ne dozvolimo si mi uzmemo ulogu nečije žrtve u miru.
Posvetite se sebi i svoj osobnom razvoju, cijenite svoje obitelji i prijatelje i nastojte unutar ovog nesređenom društvenog i političkog stanja, pronaći svoj mali dio svemira koji je samo vaš i gdje možete ostvariti svoj život u potpunosti, onako kako vi to želite, mislite i osjećate.
