Zaboravljena priča zaboravljenih ljudi sa zaboravljenim vrijednostima na zaboravljenom mjestu

0
1468

Dario Meljančić izgubio je život 1994.godine u Travniku čuvajući crkvu od snaga Armije BiH.. Imao je tek 22 godine. Isto toliko godina poslije posjetili smo Dariovu majku koja danas živi u Ovčarevu, selu na obroncima Vlašića u Travniku…

Ovčarevo, selo na obroncima Vlašića u Travniku, hrvatsko je povratničko selo sa malim brojem stanovnika. Svoj život u Ovčarevu je provela baka Anđa – majka, baka i prabaka, no i puno više od toga.

Anđa je rođena 21.listopada 1936.godine u dvanaesteročlanoj obitelji. Pobožna majka Anđi je prenijela religiozne i duhovne vrijednosti po kojima je Anđa živjela i zbog kojih je postala osobom kakva je danas.

Iako u devetom desetljeću svog života, netom nakon što smo pozvonili, Anđa je živahno i s osmjehom otvorila vrata. Na prvi dojam smo zaključili kako je osoba puna života. Velikodušno i s osmjehom nas dočekala, iako joj nije u potpunosti bilo jasno zašto smo ustvari došli. Zašto bi netko htio ispričati njenu priču? Nakon nekoliko uvodnih pitanja o našim (za Anđu) nježnim godinama i još nježnijoj pojavi, Anđa je odučila da je prioritet posjesti me za stol u svojoj trpezi. Kao i svaka baka, Anđa ne prihvaća NE, kada je hrana u pitanju.

U toj toploj prostoriji ispunjenoj obiteljskim fotografijama i sakralnim motivima smjestio se čitav Anđin život; sva njena ostvarenja, sve što u životu voli, sve u što vjeruje. Povijest jednog postojanja u samo jednoj prostoriji.

Svoju životnu priču Anđa je odlučila započeti divnom fuzijom romantike i religioznih vrijednosti.

„Oduvijeka sam se molila Kristovoj majci Mariji da mi u životu podari ljubav. Da se udam za čovjeka kojeg ću voljeti, za čovjeka koji će mene voljeti. Moje molitve su uslišane, to je najveći dar u mom životu“.

Anđa se udala za čovjeka s kojim je u braku provela 52 godine. Dobili su osmero djece, od kojih je danas šestero živo, a Anđa je i baka šesnaestero unučadi, prabaka šestero praunučadi i čukun baka sedmero čukun unučadi.

„Za dobar brak potrebna je istinska ljubav. Svakoga dana dati partneru ono najbolje od sebe“, tvrdi Anđa.

S mužem je , kroz godine rada, Anđa uspjela stvoriti pravo malo poljoprivredno carstvo. Početkom devedesetih godina imali su farmu od 300 koza, 3 krave, jednog teleta i nekoliko svinja. Ostvarili su i suradnju sa Zeničkom mljekarom koja je od obitelji otkupljivala mlijeko. U tom predratnom vremenu dnevna rutina joj se svodila na odlazak u crkvu, brigu o obitelji i brigu o farmi. No kasnije se sve promijenilo.

„Kad je došao rat, ne ponovio se nikad više nigdje,sve se promijenilo iz korjena! Nismo bili ni svjesni što se događa dok nismo ostali zadnji u selu. Otišla sam u crkvu pomoliti se prije puta i vidjela kako odnose kip Blažene Djevice Marije, tad sam se uplašila budućnosti koja nas čeka… Skupili smo ono najosnovnije  i uputili se prema Babanovcu. Životinje smo pustili, da ne gladuju. Na Babanovcu nas je dočekala prva blokada. Tu su pripadnici JNA priveli mog muža, dva sina i zeta.“

Čekajući na blokadi, uznemirenoj Anđi prilazi mladi vojnik , pripadnik JNA i obraća joj se kao majčinskoj figuri:

„Imam samo košulju. Sinoć su me doveli ovdje. Ne znam niti gdje sam niti gdje trebam pucati. Hladno mi je. Želim kući“, prisjeća se Anđa.

„Ustala sam i otišla do mladića koji je nosio prsluk. Zamolila sam ga da ga skine te ga dala mladom vojniku.“

Nakon pet dana zarobljeništva, članovi Anđine obitelji su oslobođeni. U međuvremenu, Anđa je s djecom stigla preko granice, do obale Jadranskog mora. Tamo nisu ostali dugo te se u Ovčarevo vraćaju već ’94.

„U selo smo se vratili prvi. Od kuće su nam ostali samo zidovi. Pronašli smo staru spužvu, oprali ju i na njoj spavali. Na vrata bismo stavili stari panj kako bi nas zaštitio od pasa lutalica.Selo je bilo opustošeno, crkva devastirana. Poslije sam saznala da su neprijateljske snage u crkvi održavale pijanke. Na jednoj od tih pijanki im se, kako kažu, ukazala žena. Od tog trena crkvu su zaobilazili u širokom luku.“

Upitali smo baku Anđu kako se osjećala nakon što je izgubila sve što je godinama stvarala, a ona je odgovorila kako je bila mirna.

„Sve što je od Boga, neka i bude. Bitno je imati ljubav i božju milost, onda u životu sve dođe. Malo po malo, ali dođe.“

Uslijedili su najteži dani u Anđinu životu… Izgubila je dvadesetdvogodišnjeg sina.

„Čuvao je crkvu kod KŠC-a u Travniku  od muslimanskih snaga. Nakon završetka smjene uputio se prema stanu. Neprijatelj ga je dočekao i pucao mu u glavu. Budući da je pokazivao znake života, prijatelji su pozvali pomoć te je prebačen u bolnicu u Zenicu. Otišla sam da ga vidim… bio je u šok sobi… Glava mu je bila umotana, a bio je prekriven bijelom plahtom. Tek tu i tamo mrdnuo bi nožnim palcem desne noge… Molila sam sestru da me pusti u sobu, tek da ga poljubim. Nije me pustila…“  uznemireno se prisjeća baka Anđa.

„Sutra dan s mužem sam pila čaj. U jednom trenutku osjetila sam hadnoću i tad sam znala; moj sin je mrtav“.

„Nisam sposobna mrziti. Nikad nisam proklela ubojicu svog sina. Molila sam za njega, molila sam da Krist dotakne njegovo srce i da nikada više nikome ne nanese bol. Molila sam za njegovu dušu“.

Nedugo zatim, stariji sin je ranjen. No oporavio se. Stvorio svoj život.

Godine su prolazile, život je išao dalje. Djeca su se rađala i krstila, Anđina obitelj bivala je sve većom. Kuća se obnovila, sve je opet funkcioniralo kao nekada, do 2004.  Tada Anđa iznenada gubi još jednog sina. Uzroci smrti i danas nisu razjašnjeni, ali pretpostavlja se da je smrt nastupila kao posljedica ranjavanja.

Nakon smrti sina, Anđin muž gubi zdravlje te 2007. nakon 52 godine braka, umire.

„Uvijek je bio uz mene. Nikad se nismo svađali. Bog ga je stvorio za mene, a mene za njega. Bio je moja srodna duša, bio je sav moj svijet.  Bio je sve za što sam se molila i više! Bio je najbolji čovjek na planeti – moj muž“, kroz suze priča Anđa.

Anđin muž je 40 godina bio član lovačkog društva, a nju danas na okupljanja pozivaju kao počasnu gošću.

Anđa danas živi u obitljskoj kući koju je sagradila i obnovila s mužem. Svakoga dana ide na misu, u crkvi ju čeka njeno mjesto. Svakoga dana moli za prijatelje ali i neprijatelje, za obitelj, za ljubav, za mir. Obiteljska slavlja u njenoj kući su pravi događaji, a to je ono zbog čega, kako sama kaže, živi. U životu je prošla i dobro i loše, a sve je preživjela jer je uvijek uz sebe imala vjeru i nadu u bolje sutra.

J. Brnada / Dnevnik.ba