Priča kao u bajci. Kao one u kojima inteligentni Englezi doniraju 5 (slovima: pet) dolara siromašnoj ženi u okolini kakvog sela u Indiji. Onda vrijedna smeđa ženica pozajmi malo brašna, nahvata vode iz kakve lokve pa isprži uštipke.
Uštipke prži na pronađenim suharcima kojekakvog bilja i kovilja, a to je u Indiji uglavnom džabe. Onda je vrijedna smeđa ženica, sva opamećena, pojela samo jedan uštipak pustivši muža i djecu da još malo gladuju. Ostale uštipke je prodala i kupila novo brašno. Od brašna i mutne vode pune minerala zamutila je nove uštipke koje je prodala.
Od novog brašna je ispekla po jedan uštipak mužu i najstarijem sinu a ostali su dobili po pola istog. Uštipci su bili čudo dobri, pa je vrijedna ženica uspjela pokrenuti pravi mali biznis, zaposliti više žena koje bi od brašna i vode pune minerala pravile izvrsne uštipke i tako hranila svoje bližnje. Vjerujem da su bližnji imali popust na uštipke, vrijedna smeđa ženica je shvatila osnove marketinga. Žena je kasnije otvorila mnogo uštipkarnica i tako su svi živjeli sretno do kraja života. Tako su Englezi dokazali da se trudom i marljivim radom može postići sve. Tita mi, bilo na televiziji, i to inozemnoj!
Dakle, od pet dolara do unosnog biznisa, moguće je. Ova laž je trebala poslužiti kako bi se siromasi uvjerili da su sami krivi za svoju nesreću i siromaštvo. I, što je najgore, uspijeva im. Uspijevaju uvjeriti radnika u BiH, Hrvatskoj ili u Srbiji, da ne radi dovoljno i da mu zato smanjuju plaću. On se jadan podera od napora, radi po 10 sati vikendom i 12 radnim danom za gulikožu ili sličnog siromaha koji ih ne može platiti jer ne može naplatiti njihov rad od drugih…
Lijepa je i priča o Ivici Todoriću. Gladan čovjek zakupio malo zemlje, počeo je obrađivati motičicom. Prodao zelje na placu pa kupio novu motičicu. Ubrzo kupio i motokultivator i đubreta. I, tako dogurao da giganta sa 60.000 zaposlenih i mnoštvo onih koji ovise o njemu. Po logici globalizma, bio je dovoljno velik da sruši male. Piljare su već pale pod naletom tržnih centara koji su nemilosrdno obarali cijene, često na svoju štetu. Korumpirani porezni službenici su dali sve od sebe da im pomognu. Onda su manji tržni centri pokleknuli pred velikim. Veliki tržni centri su postali vlasništvo malog broja ljudi s dobrim osloncem na inozemni kapital.
Velika prijevara od tepsije do lanca uštipkarnica, dobila je svoje tijelo. Postala je vidljiva i primjenjiva i na ove naše, indijski nesretne prostore. Saznali smo i svrhu. Sve mora postati vlasništvo malog broja lokalnih ljudi, da bi poslije lako prešlo u strano vlasništvo. Prosto i jasno. A naši ljudi koji su im to omogućili, poput vrijednog trudbenika s motičicom ili vrijedne smeđe žene s tepsijom, otići će u mirovinu s kojih nekoliko stotina milijuna na svojim bankovnim računima na Kajmanima.
