Sjednem tako, dok je još toplih predvečerja, na svoj balkon i brojim. U zgradi preko puta moje na tri kata se, već mjesecima, ne pale svjetla noću. Ispred je poluprazan parking na kojemu je, prošle godine u ovo vrijeme, bilo nemoguće naći parkirno mjesto…
Odlaze mladi, stari, zdravi i bolesni, sretni i nesretni, oni s kreditima i oni bez kredita; odlaze svi redom. Grad je pust, napuštenije izgleda nego je to bilo ’95. kad sam se odlučila vratiti iz izbjeglištva. Tad sam odbila ponudu za posao u Njemačkoj, ostavila vlastite roditelje u Hrvatskoj i vratila se u rodni grad. Odlučila sam biti svoja na svome, boriti se za budućnost i vjerovala u bolje sutra.
Vrijeme je obećavalo.
Ljudi su se nadali i radili za sebe, svoju djecu, dizali kredite za obnove kuća i školovali djecu za život koji će im donijeti sigurnost. Prije tih dvadesetak godina činilo se kako imamo priliku popraviti sve ono pokvareno, srediti živote i učiniti nešto za sutra. Tad je sve bilo sivo i oronulo, izrešetano tragovima metaka, a čak su i stabla djelovala sumorno.
Ljudi su počeli raditi, sređivati okućnice, saditi cvijeće na balkonima, kupovati stanove u gradu iz kojeg su donedavna bježali – sve je djelovalo kao prilika za napraviti nešto dobro poslije toliko lošeg.
Bašta mojih roditelja je dobila stari sjaj; ruže su mirisale ljepše nego ikad, a u proljeće je sve bilo u boji ljubičica i maslačaka. Ljeta su bila sretnija, zime opuštenije. Mati je ponovno došla u svoje selo, pravila pekmez od šljiva, a tata uživao u domaćoj turšiji i uživao berući jabuke sa stabla koje je tu posadio njegov pokojni otac. Susjedi su im dolazili na jutarnje kave, one starosjedilačke s pričama o ljudima kojih više nema među nama, a neizostavan je bio i domaći kolač spravljen od jaja domaćih kokica koje je moja mati nabavila čim se vratila kući. Činilo se da sve sjeda na svoje mjesto.
A onda je krenulo nizbrdo!
Tata je upao u nekakvu „rupu u Zakonu“ i od mirovine nije uspio izvući ni minimalac, majka je trebala zdravstvenu skrb izvan države, brat još jednu operaciju, sestra je kupila kuću izvan BiH u blizini kuće mojih roditelja u kojoj sam i provela izbjegličke dane. Tamo negdje se stvarao novi život, nova jutra su svitala uz miris soli i bakalara, a daleko od mirisa pokošene trave i pite od domaćih jabuka.
Moja obitelj je otišla iz Bosne, po drugi put u istom stoljeću. Ovaj put sam ja bila ta koja je ostala – ja, tatin sin, umjesto tate koji je tu proveo devedesete braneći se od svih zala koja su nas tad zadesila.
Ostala sam „braniti“ komad zemlje, cigle u zidu, jabuke na stablu, ruže u bašti, lješnjake u šumi i svoje odluke.
Ostala sam tu jer sam vjerovala u sebe, htjela s drugima potaknuti ostvarenje budućnosti i raditi.
Ostala sam onda kad su svi moji otišli.
Danas gledam kako nekim drugim ljudima odlaze obitelji, djeca, prijatelji, susjedi. Gledam kako se gase svjetla u mom gradu i ne želim vjerovati kako sam pola svog života provela ovdje otkud ću morati otići, opet.
Zar ništa nismo naučili? Prije četvrt stoljeća smo odlazili u nepoznate zemlje i tražili komad kruha zbog njih koji nam i dandanas kroje sudbinu. Možda sam pogriješila u onoj poodavno donesenoj odluci kad sam rekla kako ne želim biti umiješana u politiku; možda sam trebala biti političarka, a ne apolitična sanjarka koja želi mijenjati svijet.
Večeras je još jedno svjetlo manje u zgradi preko puta moje. Ugasila se još jedna nada. Otišla je još jedna duša iz ove zemlje koja je odavno izgubila dušu.
Sanjarka, nepopravljiva, želim vjerovati kako će se na drugom kraju grada upaliti neko novo svjetlo i probuditi neka nova nada, jer ne želim otići iz svoga grada.
